Kakav je bio odnos (u vrijeme rata, op. ur.) političkog vodstva Hrvata u BiH prema Hrvatima u srednjoj Bosni? Jeste li bili prepušteni samima sebi?
Da, bili smo prepušteni sami sebi zbog objektivnih okolnosti, jer smo bili u potpunom okruženju pet korpusa protivničke strane, bez komunikacijskih veza. Ali nismo gubili glavu. Pouzdali smo se u sebe i nastojali efikasno braniti. Crte obrane protezale su se kroz dvorišta, neke doslovno kroz kuće, svaka je imala svoj rov, zaklon…
Je li pomoć iz Hercegovine i Hrvatske ipak mogla biti veća?
Mislim da se u danom trenutku učinilo najviše što se moglo. Neko vrijeme i branitelji su gajili iluziju o pomoći izvana. Nerealno je bilo očekivati takvu pomoć jer ona tada i nije bila moguća. Snage HVO-a u Mostaru i same su bile zaokupljene ratnim djelovanjima, Vijeće sigurnosti UN-a prijetilo je sankcijama, snage UN-a kanalizirale su pokrete. Hrvati u središnjoj Bosni bili su u okruženju i potpunoj izolaciji osam mjeseci. Humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu otvorio je putove za nove zajedničke, hrvatsko-bošnjačke humanitarne konvoje. Jedina pomoć do tada bila je moguća iz zraka pod nadzorom UN-a.
Jeste li ikad posumnjali da je Lašvanska dolina otpisana, da je trebala pasti jer nije trebala biti dijelom Herceg Bosne?
Sjećam se iz tog vremena, dok su se na mirovnim pregovorima crtale mape, poruke našeg uzoritog kardinala Puljića: “Precrtavajte sve, ali ne smijete precrtati čovjeka”. Ja se kao zapovjednik nisam obazirao na mape i političke planove. Bilo je nužno postaviti što kvalitetniju obranu. Možda smiješno zvuči, ali crpio sam iskustva iz obrane Staljingrada, Moskve, iznova sam uz svijeću u Vitezu čitao memoare Georgija Žukova, Bernarda Montgomeryja, Dwighta Eisenhowera…
Znam da je bilo pregovora i različitih solucija, čak i zapovijedi da se neki prostori isele. Zapovjednik britanskog bataljuna UN-a pukovnik Williams nudio mi je da se iselimo, a on bi osiguravao evakuaciju naroda i branitelja. Imam bilješke o svemu. Odveo sam ga u restoran hotela Vitez i pokazao mu izložbu udruge likovnih umjetnika Lašvanske doline. Ostao je šokiran: “Ja vas uvjeravam da se trebate iseliti, a vi mi pokazujete svoju kulturu i stvaralaštvo”. Shvatio je moj odgovor.
Britanci su predlagali da se iseli cijela Lašvanska dolina?
Da. A da se iselila Lašvanska dolina, bilo bi pitanje sati kada bi se iselili i Kiseljak i Žepče.
Zašto su predlagali iseljenje?
Unprofor je procjenjivao da nećemo izdržati više od 15 dana pa su htjeli spriječiti dalja stradanja i razaranja. Naime, bili smo okruženi višestruko nadmoćnijim snagama Armije BiH, u omjeru 1 prema 10.
Jesu li bili svjesni kakve bi to posljedice izazvalo? Narod se više ne bi vratio…
Njih to nije zanimalo. Provodili su politiku svojih vlada i misiju UN-a.
Je li bilo poruka iz Hrvatske ili Hercegovine da se trebate iseliti?
Stizale su zapovijedi iz Glavnog stožera o iseljenju nekih prostora, dakle, ne svih. Razmatrala se i varijanta da bi bila možda efikasnija obrana ako se narod Usore i Žepča preseli. Na sreću, narod i branitelji imali su konsenzus: Nema preseljenja!
Znači, odbijali ste izvršiti zapovijedi?
Prešutno smo prelazili preko njih. Nije bilo puno takvih zapovijedi.
Tihomir Blaškić, ratni zapovjednik HVO-a u Srednjoj Bosni, u intervjuu “Večernjem listu“
