Mladićeve su bitke vezane uz Škabrnju, Kijevo, Srebrenicu. Bojišnice bez vojnika, sa starčadi, zarobljenicima, uplašenim svijetom koje već u predstavljanju “ja sam general Mladić” nazire svoju sudbinu. To što ljubi ikone, što se križa i klanja pred oltarom, što lomi pogaču nikome od “neprijatelja” ništa ne znači. Mnogi su za njega čuli taj jedini put i nikad više. Ostalo je prepušteno bojevoj municiji
Piše: Vlado Rajić | Vjesnik.hr
Nikad Ratko Mladić ne bi postao general vojske da nije bilo agresije na Hrvatsku. Vojska je za njega jednostavno bila prezahtjevan posao. Pukovnički čin zaradio je derući se na regrute koji mu se nisu usudili proturječiti. Generalski je čin zaradio ubijajući civile. Zapravo, njegova je vojnička karijera skup “bitaka” u kojima nije imao protivnika.
Tkogod je služio vojni rok u bivšoj vojsci, sreo je barem jednoga Mladića. Frustrirani seoski mangupi koji su u školi učili o neprijateljima kojih nema, o bitkama koje nikad nisu vodili, o zaštiti vrijednosti do kojih nikad nisu držali. Kakva je to karijera vojnika s džepovima punim drvenih metaka.
A onda, priča o činu. U devedesete Ratko Mladić ulazi s nepunih pedeset. Pukovničke širite zarađuje neposredno prije raspada Jugoslavije. Dosjelošću. Jer, njegovo vojničko obrazovanje stalo je još negdje na kapetanskoj razini. Potpukovnikom JNA postajalo se starenjem, pukovnička zvjezdica slijedila je kao najava umirovljenja. Za generala trebalo je doškolovanje. A Ratko Mladić, raspoređen u Knin, nit” je bio za školovanje nit” za vojno priznanje izvanrednog unaprjeđenja.
Frustriran u Kninu, makar i kao zapovjednik pješadijskog puka, Mladiću je na vrh glave i regruta, i obuke, marševa i izvanrednih vježbi. Knin je predaleko od “neprijatelja s istoka” (Varšavski pakt), i od “neprijatelja sa zapada” (NATO). Zato u zapovijedima za vježbu on nema uopće neprijatelja. Tko je “vanjski neprijatelj” u Kninu. Užasava se činjenice da ratuje s nekim fantomima koji nisu ni klasni, ni nacionalni, ni strani neprijatelji. A u džepu – drveni meci.
Kakva je to “velika Srbija” u Srebrenici? Koga briga, tuci neprijatelja. Luđački pohod na skoro devet tisuća zarobljenih muškaraca morao je biti vrhunac Mladićeva vojničkog sladostrašća. Toliko mrtvih, a njemu ništa. Pancirka na plećima nije ni ogrebena. Osim kletvom majki, žena, kćeri, sestara i djevojaka pobijenih |
Za tu vojničku sortu raspad Jugoslavije je idealno okruženje. Jednostavno, taj loš vojnik i starješina, zaboravljen od svih unaprjeđenja, u obrani tada već nepostojeće države nalazi razloge da cijevi puni bojevom municijom. I uopće ga nije briga što tuče krovove svojih susjeda, što razara ceste koje su ga donedavno vodile na kirvaje, derneke i proštenja. Ratku Mladiću početkom devedesetih bilo je dovoljno to da ima bojevu municiju.
Međutim, čak i vojnički paceri moraju imati “vrhovnog zapovjednika”. I to onog koji će narediti upotrebu bojevih metaka i granata. Jedini koji je to početkom devedesetih naređivao bio je Slobodan Milošević. Vrlo jednostavno, Mladić zamjenjuje “zdravo drugovi” s “Bog vas pomogao junaci” i “juriš”. I dalje mu je bitno da zapovijeda postrojbama koje “dejstvuju”, ma kako se one zvale. Kad iz JNA ispada ono “N”, Mladić ne reagira. Tko šiša neki narod, kad u raspadu Jugoslavije više i ne znaš tko je narod, a tko neprijatelj. Kad ispadne i “J”, armija mu ostaje sasvim dovoljnom. Negdje je čuo da Jugoslavija više ne postoji. Pa što, ima neprijatelja po selima, po malim gradovima, u napuštenim kućama koje čuvaju samo sijede glave. Za Ratka Mladića idealno okruženje. Jer, on sve što nije naučio u vojnim školama voli primjenjivati. Neprijatelj je onaj s druge strane. Ako je star, nemoćan, ako je dijete ili žena, tim bolje.
Zato su Mladićeve bitke vezane uz Škabrnju, Kijevo, Srebrenicu. Bojišnice bez vojnika, sa starčadi, zarobljenicima, uplašenim svijetom koje već u predstavljanju “ja sam general Mladić” nazire svoju sudbinu. To što ljubi ikone, što se križa i klanja pred oltarom, što lomi pogaču nikome od “neprijatelja” ništa ne znači. Mnogi su za njega čuli taj jedini put i nikad više. Ostalo je prepušteno bojevoj municiji.
Takav Mladić na Zagreb baca kazetne bombe jer su mu tamo “neprijatelji” djeca u Klaićevoj bolnici i nježne noge balerina u HNK-u. Uglavnom, Mladić je vojničina, generalčina uvijek i samo onda kad je siguran da “neprijatelj” nije naoružan.
Ali, zašto to Mladić čini? Ne treba zaboraviti duboku indoktrinaciju kojoj su bili izloženi oficiri JNA. I čim je, atavistički, Ratko Mladić osjetio da Jugoslavija propada, on je morao, navrat-nanos, dobiti novoga vrhovnog zapovjednika. I dobio ga je. U početku u Miloševiću koji je branio ustroj Jugoslavije, onda u Miloševiću koji je branio granice Srbije, na kraju u Miloševiću koji je branio srpstvo i pravoslavlje ma gdje bilo. Nije Mladić blesav. On koristi beogradskog vožda samo da bi se vojnički iživio. Kakva je to “velika Srbija” u Kijevu, u Škabrnji? Mladić zna da to nema veze, ali on gotovo zvjerski želi mrtve iza prolaska svojih jedinica. Pod dva uvjeta. Da za to dobiva vojnička priznanja (generalski širiti su sletjeli na njegova ramena u povijesnoj sekundi) i da se pred njegovu “vojsku” ne postavljaju nikakve vojne i pravne prepreke, posebno ne moralne.
Kakva je to “velika Srbija” u Srebrenici? Koga briga, tuci neprijatelja. Luđački pohod na skoro devet tisuća zarobljenih muškaraca morao je biti vrhunac Mladićeva vojničkog sladostrašća. Toliko mrtvih, a njemu ništa. Pancirka na plećima nije ni ogrebena. Osim kletvom majki, žena, kćeri, sestara i djevojaka pobijenih.
U svoju političku i vojnu karijeru Ratko Mladić uvršta i Sarajevo. Grad na dlanu, a u topničkim cijevima granate propisanih milimetara. Pa udri. Kao u Škabrnji, kao u Kijevu, samo veće. Svaki grad je bio cilj Mladićevih granata pod uvjetom da je on siguran. Nikad više neće riskirati glavu kao onda u Hrvatskoj kad su ga napucali hrvatski vojnici.
A kad krenuše mirovni pregovori, generalčina i vojničina prvo sebi sklanja glavu. I to gdje i kako? Tamo i tako kako je vojevao skoro pet godina. Svojim skrovištem u kojem je ovoga svibnja pronađen, Ratko Mladić je ispisao najtežu optužnicu režimu kojem je on, eto, slučajno, kao vojnik od zanata, služio. Da ga je trebao netko drugi, neki drugi gramzivi režim koji povijest želi zaustaviti čizmom i tenkovskom gusjenicom, eto Mladića i na tom ratištu. Pa ako mu umjesto tri prsta ponude nekog drugog boga, koga briga, glavno da je gazda za rat i ubijanje. I glavno da pod tim nebom ima dovoljno gradova koje se može tući s distance, i dovoljno nejači koju se u “herojskoj” bitci može – ubiti.
Taj proizvod JNA, taj produkt agresije, ne služi na čast ni narodu koji je osramotio, ni državi koja mu je 16 godina bila skrovište.
