Uz Krivaju i Jelu, na pola puta između Olova i Zavidovića, rasula se sela stare jelaške župe. Nisu nepristupačna nego zaobiđena i zaboravljena
– – –
“Ma nemaš šta slikat, idem od mâla!” Tako je Ana Milotić odgovarala svoga bivšeg župnika Iliju da je ne fotografira, kad smo je tražili u sjenovitoj Borkovici, selu u kojem se, prema predaji, rodio fra Matija Divković. Ondje sada živi samo ona sa svojim mužom Vladom, jer svi su se, kao i njihova djeca, razišli po svijetu. Materijalnih tragova o Divkovićima nema. Sve pomalo zarasta u šumu i zaborav.
Obilazili smo toga maglovita dana župu Jelaške, Divkovićev zavičaj. Ne zna se točno koje bi mjesto bile Jelaške, nego se čitavo prostrano polje, u pitomim padinskim njedrima, naziva Jelaškim poljem. Polje danas obuhvaća sela Bošnjakoviće-Mujezinoviće, Šariće i Stojčiće, a župu Jelaške, osim Stojčića, sačinjavaju sela čije je vjernike posljednji rat natjerao na odlazak. Od predratnih 800 vjernika ostalo je njih oko 350 (20 osnovaca) u nekoliko sela: u Carevoj Ćupriji (7 kuća), Maoči (7), Stipinu Hanu i Grgićima (30); Ivanovićima, Gornjoj i Donjoj Dištici (70), te u spomenutim Stojčićima (35) i Borkovici (1 kuća).
Na vrhu Stojčića smjestila se današnja župna crkva Uzvišenja sv. Križa. Izgrađena je 1959. Temeljito je obnovljena marom župnika i vjernika 2001. Unutra su postavljene i izražajne postaje Puta križa domaćeg ak. slikara Saše Zečevića. U blizini crkve sagrađen je i dom “Fra Matija Divković” za skupove i slavlja kada iseljeni Jelaščani (a najviše ih je u Puli) posjete zavičaj. Još od prije rata pred župskom kućom nalazi se fra Matijino poprsje, a u podnožju crkve mali muzej starih predmeta. God. 1997. izgrađena je područna crkva u Dištici, unutar novoga groblja.
Sjedište jelaške župe se mijenjalo. Vlč. Ilija nas vodi kroz Šariće, muslimansko selo, do groblja zvano Crkvište, i na lokalitetu Goli brijeg pokazuje nam ostatke crkve sv. Ilije, nekadašnjega zaštitnika ove župe i zaštitnika čitave Bosne, gdje je vjerojatno bila župna crkva prije današnje. Kameni ostaci su zarasli u šikaru; moćnije institucije ili ne stižu ili ne mare za kulturnu baštinu. A groblje na Crkvištu, nekada vjerojatno u blizini kuća, danas je na osami, uz rub šume, očiš¬ćeno i ograđeno. Staro je, jer osim novih mramornih grobova, ima i onih najranijih stećaka, ploča, zatim križeva iz otomanskoga razdoblja, sve do željeznih križeva iz kovačnica austrijskoga vremena. Kontinuitet života preko smrti. Slično je i s grobljem na Carinama, gdje je 1999., na mjestu stare drvene kapelice, izgrađena nova kapela.
Jelaške se spominju još u XV. stoljeću. Dokumentirano je da je 1623., u Divkovićevom vremenu, župa u sastavu velikoga olovskoga samostana i tako je sve do Bečkoga rata. U to vrijeme to područje uz Krivaju ima oko 3.000 katolika. Nakon spaljivanja olovskoga svetišta Jelaške pripadaju župi Varešu, sve do 1833. A onda prelaze u sastav župe Vijaka do osamostaljenja 1924. godine.
U austrougarskom razdoblju kraj se ekonomski snažnije razvija. Osobito šumarstvo i rudarstvo omogućuju specifičnu srednjobosansku urbaniziranost: u selima se ljudi oblače i ophode gradski, školuju se, njeguje se folklor.
Godine 1924. Jelaške postaju samostalnom župom pod čijim upravljanjem će biti čak i Han Pijesak, na Romaniji, mjesto kojega je sa Zavidovićima vezala ćiro-pruga sve do 1970. A onda je sve nekako počelo tonuti, osobito prošlim ratom. Prolazile su ovuda vojske, kroz sve ratove. Srećom između domaćih nije bilo većih sukoba, a moglo je biti. Jedan od starijih Mahmutovića iz sela Šarića s ponosom govori kako je bdio i danju i noću kroz prošli rat da netko sa strane ne prouzroči krv između domaćih, između muslimana i katolika. A za to uvijek samo malo fali.
Malo je znano da je područje uz rijeku Krivaju iznimno lijep kraj, jer zbog loših putova rijetki se upućuju tim stranama. Jelaške su na predivnim plodnim padinama, obradivim i voćarskim, 35 kilometara i od Olova i Zavidovića, četiri kilometra s glavne prometnice. Ondje se ponovno živi sporije nego drugdje. Zaboravljeni ljudi brinu se da od svoje skromnosti priskrbe sebi pristojan starački život, čekaju vijesti i posjete svojih odseljenih bližnjih. Tek nešto ih je zaposleno u šumariji i na održavanju cesta. Nema ih tko zastupati. Oni što su dolazili po glasove, a dolazili su i glavni iz HDZ-a, zaboravili su obećanja. Nisu asfaltirali cestu kroz Stojčiće. Ružana, domaćica župnika Ivana, čije smo uljudno gostoprimstvo osjetili uz dobru sarmu, poručuje: “Trebaju biti veliki s malima.” Uz ove male ljude ostajali su i ostaju njihovi župnici. Osim redovne pastoralne brige, nastojali su i nastoje okupljati i raseljene Jelaščane, osobito preko ljeta i nešto im organizirati. Nekadašnji župnik Ilija Orkić, sada kancelar u Vrhbosanskom ordinarijatu u Sarajevu, osim obnove crkve učinio je još jedan velik posao: sabrao je gotovo sve podatke o župi i izdao ih kao knjigu 2002. Čitavim putem od Sarajeva do Jelašaka, a onda i po jelaškoj župi i natrag, s velikom ljubavlju nam je iznosio mnoge detalje o Magdaleni (Madaljeni), jelaškoj Ivani Arškoj, Divkovićevoj suvremenici oko koje su se isplele legende. Pričao nam je o različitim ljudima, događajima i lokalitetima fra Matijina zavičaja, a nije rođeni Jelaščanin. Kao što to nije ni današnji župnik vlč. Ivan Mandić čija su nas obzirna gostoljubivost i pratnja podsjećale na neke miroljubive likove iz Andrićevih pripovijetki. To su oni duhovnici koji se otimaju mešetarenju velikih kreatora povijesti i provode život izvučeni od ubrzanih tokova politike, u blizini prirode i “priprostoga puka slovinskoga”, kako je to pisao fra Matija Divković, otac bosanskohercegovačke književnosti i jedan od onih bosanskih pionira koji su umjeli vjeru učiniti pismenom i prosvijetljenom. [Ivan Šarčević | Svjetlo riječi | KTA]
