Glavnina hrvatskoga korpusa se nerijetko prema sarajevskim Hrvatima odnosila kao čopor prema svome članu koji je zalutao u tuđi čopor, pa se ponovno vratio
Nepobitna je, a i tragična činjenica da su se tijekom posljednjega rata i u poraću, dogodile brojne prisilne migracije stanovništva u BiH. To je dovelo do promjene demografske i etničke karte ove zemlje. Premda ne postoje detaljni podaci, budući da nije proveden popis pučanstva, jasno je kako su tijekom rata oružjem stvoreni etnički “čisti” prostori koji su Daytonskim mirom dobili svoju pravnu verifikaciju.
Dok je dio koji se zove Republika Srpska protjerao Hrvate i Bošnjake, dotle je dio nazvan Federacija BiH “očišćen” od Srba. Da stvar bude kompliciranija, unutar Federacije je prisutna tendencija podjele na: Bosnu – kao bošnjačku i Hercegovinu – kao hrvatsku cjelinu.
No, da to tako nije moguće govore ponajprije “enklave” hrvatskoga naroda koje su, silom neprilika, formirane tijekom rata. Tako danas postoji značajan broj hrvatskog življa u: Odžaku, Tolisi, Usori, Žepču i Središnjoj Bosni. Osim toga, Hrvata još uvijek ima u tuzlanskoj, zeničkoj i sarajevskoj regiji. Svi oni su na određeni način organizirani i međusobno povezani, izuzmemo li sarajevske Hrvate. Osim što ih je malo, Hrvati u Gradu na Miljacki, suočavaju se s nizom problema čiji je korijen u ignoranciji.
Veliki broj Hrvata u Sarajevu, po mnogočemu se razlikuje od sunarodnjaka u ostalim dijelovima BiH. Dosta njih je naklonjeno ideji unitarne države, po mogućnosti da ona bude “od Vardara pa do Triglava”. Puno manje je onih koji će se “prikovati uz televizore” kada igra hrvatska reprezentacija, u bilo kojem sportu.
Mnogi su uzimali hrvatske putovnice samo zato da bi mogli nesmetano putovati po svijetu. Najčešće pričaju jezikom kojim su pričali njihovi očevi ne želeći se prilagoditi novoj situaciji gdje je način govora jedno od identifikacijskih sredstava. Hrvatske rodoljubne pjesme dosta njih tretira kao nacionalističke, tj. fašističke, te su kao takve nepoželjne.
Dakle, mogli bismo, ovom logikom, reći da su mnogi sarajevski Hrvati samo “papirnati Hrvati”. Odnosno, da ne zavrjeđuju tako se zvati, pa su, sukladno tomu, kod ostalih svojih sunarodnjaka stavljeni na “ignore”.
Međutim, druga stana medalje kaže da su Hrvati iz glavnog bh. grada tijekom rata nazivani “Alijinim Hrvatima”, izdajicama i prodanim dušama. Glavnina hrvatskoga korpusa se nerijetko prema njima odnosila kao čopor prema svome članu koji je zalutao u tuđi čopor, pa se ponovno vratio.
U tom kontekstu čak se i među crkvenim osobama moglo čuti da nisu “pravi Hrvati” oni koji ostanu u glavnom bh. gradu. Slično je nedavno i jedan hrvatskih političar iz Hercegovine rekao da su svi koji su imalo znali razmišljati svojom glavom otišli iz Sarajeva.
Osjećaj distanciranja i maćehinske ljubavi doživljavali su čak i mladi koji su nakon rata (a možda i danas) sudjelovali na okupljanjima hrvatske katoličke mladeži.
Dakle, prava istina je negdje na sredini. Odnosno, iskustvo pokazuje da bi se mogli navesti argumenti u korist i jedne i druge strane “sarajevskohrvatske medalje”. No, valja imati na umu da su ratne i poratne neprilike natjerale Hrvate na pronalaženje najboljega načina suživota.
Rezultat toga jest nemahanje svojom nacionalnošću, ali također i neodricanje svoje nacionalne pripadnosti. Osnovni problem Hrvata u Sarajevu danas nije nacionalne nego ekonomske naravi, tj. nemogućnost pronalaska adekvatnoga zaposlenja.
Međutim, ovo bi se moglo promijeniti kada hrvatske tvrtke ne bi ignorirale svoje sunarodnjake kao što ih u mnogo slučajeva drugi ignoriraju. Ulizivački profit kojega izvlače zapošljavajući mahom Bošnjake, pokazuje kakav je odnos prema sarajevskim Hrvatima danas. To će biti tako sve dok veliki Hrvati ovo ne prepoznaju kao nacionalni interes i uvrste ga u svoj politički program. [Piše: Josip Vajdner / Katolički tjednik / KTA]
