Kad je Lana Petö Kujundžić 1979. diplomirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu, rodio se, kako se prije nešto više od devet godina ispostavilo, još jedan pravnik – Peđa Grbin. Dvoje pravnika, dvije posve različite karijere. Jedna “evolucijska” temeljena na znanju, neovisnosti i služenju općem dobru, a druga “revolucijska” građena na političkim kriterijima, nepotizmu i služenju stranci.
Dok je Grbin odrastao u esdepeovca, Petö Kujundžić je sudila, stjecala poliglotska znanja, prošla različite edukacije i međunarodne konferencije u Austriji, Kanadi, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Nizozemskoj…, sudjelovala u radu brojnih stručnih okruglih stolova, a rezultat je svega da je u medijima godinama prepoznata kao naš vodeći pravni stručnjak za mladež.
Grbin je prije nešto više od devet godina diplomirao na Pravnom fakultetu, nekoliko se godina bavio odvjetništvom u Puli, ali za njega se nije čulo sve dok u izbornoj noći 2011. nije snažno zagrlio tada budućeg premijera Zorana Milanovića. Iskusni medijski analitičari već su tada u tom prijateljskom stisku prepoznali potencijal za veliki napredak u karijeri dotad posve anonimnoga pravnika. Grbinu se taj put kao izbor u karijernom napredovanju pokazao mnogo bolje rješenje od mukotrpne avanture u potrazi za znanjem koju je izabrala Petö Kujundžić. Njihovi životni i karijerni putovi nedavno su se dramatično isprepleli pri izboru pučkog pravobranitelja.
Već nakon devet godina pravnoga iskustva i 32 godine životnoga, Grbin se našao u situaciji da predsjedajući saborskim Odborom za Ustav, Poslovnik i politički sustav sutkinju Petö Kujundžić odbije kao “nedovoljno prepoznatljivu” kandidatkinju za pravobraniteljicu. (…) [Marinko Jurasić | Večernji list]
