“Pusić je jutros parafirala memorandum, a ja ću ga u ponedjeljak u Mokricama potpisati”, slavodobitno je u četvrtak ujutro izjavio hrvatski premijer Zoran Milanović na sjednici Vlade.
“Nakon dugotrajnih razgovora postigli smo dogovor o memorandumu o suglasnoti. Ima četiri elementa: prvi je da se rješavanje problema odnosi isključivo na prenesenu štednju. Drugo je da se postupci u tom smislu stavljaju u mirovanje na sudovima. Treće je da je vrijeme, ako je to moguće, da se problem riješi pod pokroviteljstvom Banke za međunarodne nagodbe u Baselu (BIS) po sukcesiji. Četvrto je da se pokreće postupak ratifikacije sporazuma do kraja ožujka, to je žurna ratifikacija”, istaknula je na sjednici Vlade Vesna Pusić.
Iz svega toga “običnom čovjeku” baš i nije jasno što je zapravo dogovoreno. Ističe se kako je sada otvoren put za ratifikaciju hrvatskog pristupnog ugovora u slovenskom parlamentu i ništa više.
Ivan Hrstić na portalu Politika Plus raščlanjuje ovaj događaj i zaključuje da Hrvatska nije prošla tako dobro kako bi se moglo zaključiti iz poruka koje se odašiljaju s Markova trga. Evo njegova članka:
Mjesecima su nas držali u neizvjesnosti, samo da bi na koncu pristali na sve što su Slovenci tražili: svi smo očekivali i unaprijed se pomirili s nekakvim kompromisom, no “dogovor” da se rješenje traži u okviru sukcesije nije dogovor ni kompromis, već – kukavičko pristajanje na slovensku ucjenu.
Naravno, reći ćete – a što su drugo mogli napraviti kad odgađanje ulaska Hrvatske u EU jednostavno – nije bila opcija? Istina je, nema nikakve dvojbe, hrvatska diplomacija izgubila je bitku još odavno, u trenutku kad je pristala da se za istim stolom raspravlja o rješavanju pitanja Ljubljanske banke (međusobnih potraživanja i povlačenja hrvatskih tužbi) i o ratifikaciji hrvatskog pristupnog ugovora. Sve ostalo bio je cirkus, predstava za javnost, koja je morala potrajati nekoliko mjeseci kako bi nas u međuvremenu senzibilizirali na svoj neuspjeh i činjenicu da smo prva država koja plaća ulaznicu za ulazak u EU, i to s nekoliko stotina milijuna eura. K tome ne Bruxellesu, već susjednoj državi, koja je stavila lanac na već odškrinuta vrata.
Jedini ispravni put bio je onaj kojeg je zacrtala još Jadranka Kosor: To su dva odvojena pitanja koja treba odvojeno rješavati i ne pristajati na uzročno-posljedičnu vezu. Naravno, to nije isključivalo mogućnost da se odmah počne raditi na rješavanju problema međusobnih potraživanja, te da se postigne kompromis oko iznosa potraživanja, ali hrvatska vlada gotovo uopće nije reagirala na skandalozne izjave slovenskih diplomata i zaključke slovenskih parlamentaraca o ultimativnom vezivanju ova dva pitanja, koje su po prirodi stvari tražile prosvjedne note i diplomatsku akciju u Bruxellesu i drugim europskim centrima moći.
Ništa. Nula bodova. Zip. Zilch. Nada!
Beznadno. Takva reakcija, odnosno posvemašnji nedostatak reakcije iz usta Vesne Pusić i društva, zacementirao je drsku, razbojničku ucjenu iz Ljubljane. I unaprijed odredio ovakav ishod.
– Prenosimo razgovor na područje sukcesije. Ne shvaćam kakva je opasnost ležala u tim postupcima. To nikada nije trebala prepreka, ali to je život, to je politika, zaključio je lakonski Zoran Milanović ovu priču, kao da je upravo dogovorio sudjelovanje na Igrama bez granica.
Treba li tome išta više dodati?
Možda samo: That’s it. Sorry.
Na papiru, svakom pametnom trebalo je biti jasno: ako su hrvatske tužbe dosita neutemeljene, kao što u Ljubljani tvrde da jesu, one će pasti ako ne na hrvatskom, a ono na međunarodnom sudu. Naravno, Slovenci su znali da su tužbe itekako utemeljene te da postoje sasvim realni izgledi da se kako Hrvatska država, tako i hrvatske štediše koji svoju štednju nisu prenijeli, na koncu i naplate, a konačni račun mjerio bi se u milijardama. Dakako, na isti način bi se rješavala i potraživanja Ljubljanske banke prema hrvatskim poduzećima. Zato je vlada Janeza Janše i istaknula cijenu na ratifikaciju hrvatskog pristupnog sporazuma, s nedvojbenim upozorenjem u izlogu na predvorju Unije: Zbrojite dva i dva, odustanite od potraživanja, jer će vas neulazak u EU stajati još mnogo više!
Posve je jasno: pomirenje sa zahtjevom da se rješenje traži u okviru sukcesije je pristajanje da se namiriš iz stečajne mase koja više ne postoji. U prijevodu, Hrvatska se efektivno odrekla svojih potraživanja, a tek ćemo vidjeti je li se Slovenija odrekla svojih. Stavljanje postupka pred sudom u mirovanje ovdje je očito eufemizam za povlačenje tužbe, odnosno točno što su Slovenci ultimativno tražili. Barem prema hrvatskom Zakonu o parničnom postupku, članak 217., ‘ako nijedna stranka u roku od četiri mjeseca od dana kad je nastupilo mirovanje postupka ne stavi prijedlog za nastavljanje postupka, smatra se da je tužba povučena’. Postoje li neki dodatni zaštitni mehanizmi? Duboko sumnjam da su vrijedni spomena. U tom smislu, rečenica da će se ‘nastaviti s aktivnim pregovorima pod okriljem BIS-a na tragu Ugovora o pitanjima sukcesije’ obična je dimna zavjesa.
Jednako su jasne i druga i treća porazna činjenica: Ova vlada odustala je od nekoliko stotina milijuna eura hrvatskih poreznih obveznika u ime virtualnog novca iz stečajne mase SFRJ. Ali vlada i njena diplomacija namagarčili su ne samo porezne obveznike kao takve, već i povjerenje hrvatske javnosti, izigrali su hrvatske nacionalne interese i mjesecima pred očima hrvatske javnosti bijedno glumatali da traže rješenje – iako su unaprijed znali da će na koncu popustiti pred svim zahtjevima.
Neću se razbacivati optužbama za veleizdaju. Ali ostaje pitanje: jesmo li doista pretplaćeni na to da Hrvatskom upravljaju i vladaju nesposobni idioti ili nemoralni manipulatori? I moraju li gotovo uvijek biti i jedno i drugo u isto vrijeme?
