Postoje neke intuitivne, iskustvene i teorijske spoznaje ili otkrića koja javni umnik, posebice moje dobi i životnog iskustva, nerado priznaje samome sebi, nekmoli bližnjima ili, sačuvaj Bože, znatiželjnoj i na loše, opasne i zle vijesti odavno otupjeloj javnosti
Piše: Slaven Letica | Večernji list
Postoje neke intuitivne, iskustvene i teorijske spoznaje ili otkrića koja javni umnik, posebice moje dobi i životnog iskustva, nerado priznaje samome sebi, nekmoli bližnjima ili, sačuvaj Bože, znatiželjnoj i na loše, opasne i zle vijesti odavno otupjeloj javnosti.
Nakon dugog razmišljanja odlučio sam ipak s vama, svojim čitateljem, podijeliti jednu takvu tjeskobnu i opasnu slutnju ili spoznaju: o tome da mi Hrvati već vrlo dugo ne volimo, da ne kažem mrzimo i preziremo: sebe same, vlastiti rod, narod, državu, naciju, domovinu, neki i rodni grad, selo, zavičaj.
Iako toga nismo svjesni, sebe same i svoje bližnje (društveno, ne obiteljski) često mrzimo i preziremo (o tradicionalnom hrvatskom jalu u novom, kapitalističkom ruhu pisat ću drugom prigodom) više i strastvenije nego tuđe, drugo i drukčije. Međutim, ta mržnja i prijezir žive svoje mračne, intimne i podzemne živote, nagrizajući ono što neki sociolozi nazivaju „nacionalnim karakterom”, drugi „običajima (nacionalnog) srca”, a treći duševnim zdravljem nacije.
Bojovnici ljudskih prava
Ta priprosta, u biti sveprisutna spoznaja – vjerojatno ćete i sami sebi priznati nakon čitanja ovog eseja i, nadam se, smirenog razmišljanja o njegovu sadržaju i porukama – odavno tinja u nama i oko nas: u obitelji, među prijateljima, na društvenim mrežama, pa i među društvoslovima, ali nije stekla pravo građanstva u malodušnoj hrvatskoj javnosti. Posebice je nema u onom njezinu dijelu u kojem javno mišljenje tvore žestoki bojovnici ljudskih prava i sloboda: oni koji kruh zarađuju radeći u državnim organizacijama (pučki, dječji, ženski i ini pravobranitelji i pravobraniteljice) i oni koji za ljudska prava i slobode, posebice manjinska prava, vojuju u bezbrojnim „nevladinim” udrugama koje se uglavnom napajaju na proračunskim dojkama.
Dakle, dok se u bezbrojnim, nepreglednim spisima, izvješćima i na divanima kojima su tema ljudska prava i slobode (vrlo, vrlo rijetko ljudska odgovornost, dužnosti i obveze) piše i govori o pošasti hrvatske ksenofobije, ni riječi nema o njezinoj sestrici blizanki, hrvatskoj oikofobiji, metaforičkoj „Pepeljugi” vazda ljutih i nezadovoljnih boraca za ljudska prava. Ne tako davno, do 2004., ta je pojmovna, pa i teorijska „Pepeljuga” bila bez imena i bez znamena, nevidljiva, posuta pepelom zanemarenosti: neznana sociolozima, pravnicima, politolozima, psiholozima, pa i psihijatrima i mozgoslovima.
Te je godine ekscentrični engleski i britanski mudroslov dr. Roger Vernon Scruton, tradicionalni britanski konzervativac plemićkih manira i titule (Sir), znanstvenik, javni orator i pisac, uže specijaliziran za politiku, političku kulturu, religiju, spolnost, spolne žudnje i estetiku, ljepotu kao takvu, ali i za ljepotu i sklad prirode, harmoniju glazbe, ljepote i estetiku slikarstva, arhitekture i kiparstva, oživio i dao novi sadržaj engleskoj riječi oikophobia koju je davne 1808. skovao i osmislio pjesnik Robert Southey.
Taj je pjesnik riječ oikophobia upotrebljavao kao izraz neobuzdane potrebe ljudi da daju petama vjetra, da napuste dom, pa i domovinu – da jednostavno pobjegnu, otputuju. Mogu pobjeći nekamo sasvim blizu, u krčmu, na kapljicu i popevku, kao Šafranek iz kultnog filma „Tko pjeva zlo ne misli”. Mogu se otisnuti znatno dalje: na put oko svijeta, Himalaju, u Novi Zeland, na zimi gotovo pust otok Palagružu. Svojedobno sam zastupao tezu da bi čežnja svakog Hrvata trebala biti putovanje do toga prelijepog samotnog otoka, kao što je težnja svakog Slovenca da se popne na Triglav.
Čovjeka s neobuzdanom žudnjom ili nagonom da se otisne i udalji iz vlastitog doma, obitelji, sela, grada ili zemlje, da otputuje ili pobjegne iz poznatog u nepoznato mi bismo nazvali pustolovom ili – očajnikom. Lord Roger V. Scruton danas je jedan od najutjecajnijih mudroslova i „proroka” tradicionalnog britanskog i europskog konzervativizma. Najnoviju Scrutonovu knjigu „Upotrebe pesimizma i opasnost lažne nade” trebali bi pročitati brojni hrvatski političari, proroci, propovjednici i prodavači – lažnih nada. Spajajući grčke riječi oikos (dom, kuća, kućanstvo) s riječju phobia (strah), Scruton je u knjizi „Potreba za nacijama” oživio izraz kojim je želio izraziti sve vrste i nijanse strahova i paranoja koje opsjedaju čovjeka u domu, ali i – domovini. Od straha od odvratnih žohara i nezaposlene djece, preko straha od nasilnog muža i iznenada rodno osviještene žene do…
Po analogiji s „domoljubljem” i „domoboljem” (to je moja kovanica za nostalgiju), englesku kovanicu grčkih korijena oikophobia ja ću jednostavno „pohrvatiti” kao „domomrzje”, iako se može jednostavno upotrijebiti kao tuđica „oikofobija”. Upravo to čini meni nepoznati, učeni i pismeni bloger koji sebe naziva „Katolik s dna kace” (http://katoliksdnakace.blogspot.hr/). Domomrzje ili oikofobiju možemo definirati kao strah, fobiju, ali i prijezir i mržnju prema vlastitom domu, domovini i državi. Taj se strah, dakako, katkad pretvara u ravnodušje i depresiju, a katkad u samouništavajući prijezir, pa i gorljivu mržnju.
Britanski konzervativni mislitelj i „propovjednik” tradicionalnog konzervativizma Scruton dokazuje da je domomrzje (oikofobija) bolest od koje je oboljela cijela politički „superkorektna” liberalna akademska, politička i medijska elita, koja je svu svoju umnu energija uložila u vojevanje za prava manjina i „drugih”. Istodobno zanemarujući i ismijavajući prava i slobode većine, ali i raskoš i skriveni moralni i razvojni potencijal koji skriva – tradicionalna i konzervativna misao i kultura.
Ako se niste umorili čitajući, priznat ću kao pisac, opsežni i pomalo dosadni uvod, sada ću vas dovesti u samo središte svoje slutnje i spoznaje: da smo mi Hrvati oboljeli (!), da smo zaraženi domomrzjem (oikofobijom), koje se nezaustavljivo širi i razmnožava u političkom govoru, medijima, ali i u svakodnevnom govoru. Sve što je naše i hrvatsko čini nam se kao jadno, zlo i naopako. Hejta se i trola hrvatsko zdravstvo, školstvo, znanje male djece i učenika, „katastrofalno stanje” na sveučilištima, koja su „dno dna”, ali i sustav zbrinjavanja otpada, zaštite od požara, stanje voznoga parka, kvaliteta živežnih namirnica, suci i pravosuđe u cjelini, svećenici, biskupi i kardinali, tete i dode u dječjim vrtićima, da o političarima i ne govorimo. Sve uvrede i psovke upućene na račun spomenutih i drugih društvenih institucija i njihovih radnika ipak se ne mogu mjeriti s uvredama, psovkama i gadostima kojima se „časti” hrvatski narod, koji je navodno: lijen, pokvaren, lažljiv, ksenofobičan, desničarski, primitivan, sklon ustaštvu i nacizmu, glup, neuk.
Najviše se trola i hejta, potpuno nedužna, hrvatska država, koju smo navodno sanjali tisuću godina, da bismo je u 28 godina pretvorili u moralnog gubavca i noćnu moru. Kao da je država kriva što su je zajašili i utamničili najgori od nas. Naoko uljudni i učeni ljudi natječu se u gađenju nekadašnje Lijepe Naše kojoj je AGM tepao nazivajući je „Gospom Marijom” (Samo tebe volim, draga nacijo/ Samo tebi služim, oj, Kroacijo, /Što si duša, jezik, majka, a ne znamen, /Za te živim, samo za te, amen!) ili je za njom patio i umirao u stihovima „Trubača sa Seine” Dobriša Cesarić.
Teško mi je zamisliti pjesnika Matoševa ili nešto skromnijeg formata koji bi danas napisao neki ljubavni ili čeznutljivi stih domovini. Da državu (Republiku Hrvatsku) ne spominjem. Mjesto pjesnika zauzeli su danas takozvani liberalni umnici i avangardni „umjetnici” tipa Olivera Frljića, koji se svakodnevno natječu u izražavanju domomrzja, oikofobije. Društvene su mreže preplavile poruke i pokliči tipa „jebeš ovu državu”, „poser.. se na takvu državu”, „Hrvatska, gadiš mi se” itd.
Pomama domomrzja nije opsjela samo profesionalne mrežne hejtere i trolove nego i brojne ljude od imena i prezimena. Bivša dječja pravobraniteljica I.M.K, zaražena oikofobijom, javno je poručila djeci: „Učite strane jezike i bježite glavom bez obzira!” Nekada veliki novinar, erudit, kulturni inovator i pisac I.M. u jednu se svetu nedjelju ukazao u HTV-ovoj emisiji Nu2 rezignirano sipajući mračne plodove vlastitog domomrzja: „patriotska je ljubav za hulje”, „patriotizam je posljednje utočište hulja”, „projekt Hrvatske je propao”, „pokrali su nas”, „nema nade za Hrvatsku, država je u raspadanju”, „oni koji ruše, ne čitaju ništa; ni da ih tučeš, ne bi čitali” itd.
Citirani izrazi patološkog domomrzja puka su ilustracija općega stanja duha, karaktera ili „običaja srca” današnje hrvatske nacije. I dok se svaka nepažljivo izgovorena riječ o, primjerice, egzemplarima brojnih manjina – katkad s pravom, katkad bezrazložno – smatra simptomom nesnošljivosti, ksenofobije, govorom mržnje, pa i poticanjem zločina mržnje, u današnjoj hrvatskoj državi i javnosti nema gotovo nikoga ili malo koga tko će obraniti pravo naše ili Matoševe „Male Marije” na dobar glas, pravedno i pošteno suđenje. Zar je onda čudno što je epidemija domomrzja/oikofobije dobila zastrašujuće razmjere. Tako zastrašujuće i potpuno nerazumne da sve više ljudi vjeruje kako je u ovoj „prokletoj državi” gore nego, primjerice, u Srbiji, Bugarskoj, Rumunjskoj ili Grčkoj, što je daleko od činjenica i pameti.
Završetak umjesto zaključka
Završit ću ovako. Nema nikakve sumnje da su gola egzistencijalna muka ili prirodna težnja ljudi za stjecanjem novih znanja i životnih prilika temeljni razlozi alarmantnog egzodusa mladih ljudi iz njihovih domova, zavičaja, hrvatske domovine i države. Međutim, u masovnoj psihozi hejtanja, trolanja i domomrzja koje korijene ima u postupcima, odlukama i ponašanju nesposobne i korumpirane političke kaste, koja je jednostavno „zarobila državu” i iskorištava je kao kravu muzaru, dobar dio ljudi – ne samo mladih nego i starijih i iskusnijih – dobiva neobuzdan poriv i potrebu da jednostavno pobjegne, otputuje.
Primjerice u: Irsku, Norvešku, Dansku, Novi Zeland, Kinu, Švedsku, Kanadu, Ameriku. Poriv i potrebu koju je engleski pjesnik Robert Southey 1808. imenovao i opjevao kao domomrzje, oikofobiju.
O tome može li se i kako – na dugi rok ili nekom šok-terapijom – spriječiti daljnje širenje domomrzja (oikofobije), pa i liječiti domomrzje (oikofobiju), koje lako može prerasti u nacionalni mazohizam i nihilizam, pisat ću uskoro, također u Večernjem listu.
