Danas, 20 godina nakon završetka rata u BiH i Hrvatskoj, Srbija je ponovno u ofenzivi.
Sadašnji srbijanski vladajući pokrenuli su veliku “vojnoredarstvenu” operaciju kojom želi revidirati uzroke i posljedice, sadržaj i formu ratova 90-ih te pokazati sebe žrtvama ili u najmanju ruku rezultat izjednačiti u sudačkoj Maksimovićevoj nadoknadi te izazvati opću amneziju. Aleksandar Vučić, Ivica Dačić i Tomislav Nikolić stalno govore o “ispruženim rukama prema regiji”, o okretanju budućnosti i traže zaborav po svojoj mjeri onoga što je bilo, a zapravo išću – osobnu amnestiju za sve ono što se događalo u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.
Naime, oni su bili akteri tadašnje osvajačke politike Slobodana Miloševića koja je ratove zakuhala, pokrenula i najodgovornija je za sve zločine koji su se dogodili. Iako “okrenutost budućnosti” nije loša formula, je li taj trojac moralna vertikala koja ikome može držati lekcije o miru i suživotu?
Vučić je izvukao iz glupog bezočnog napada u Potočarima velike poene. Čak i u regiji su ga hvalili za hrabrost jer je došao u Srebrenicu, mada je to učinio na pritisak zapadnih ambasada.
Kakvo je to poklonjenje žrtvama srebreničkog genocida ako znamo da se srpska diplomacija pa i spomenuti trojac osobno, “plakao” kod Putina da uloži veto na Rezoluciju VS-a UN-a o Srebrenici jer je ona “antisrpska”. Pisali su i kraljici Elizabeti.
Podignuta je velika uzbuna i oko obljetnice Oluje – “oni na grobovima prave paradu”. Oluju u Srbiji žele predstaviti kao “proslavu egzodusa Srba, najvećeg nakon Drugog svjetskog rata” te kako Hrvati slave dan koji Srbi obilježavaju kao jedan od najtužnijih “u svojoj istoriji”, čak je i sporni prijedlog da se zagrebački aerodrom nazove po Franji Tuđmanu u Srbiji protumačen na suludi način – “Hrvati se tako odužuju svojim zločincima”. No, što jest jest – tad su Srbi izgubili rat.
Ali ispada da se ne slavi ratna pobjeda, poraz Miloševićeve politike, koji se dogodio, ali je imao svoje uzroke i razloge. Vučić nikako da stvari stavi u kontekst: što je to bilo prije Oluje i zašto je do nje došlo? Što se to događalo pune četiri godine!?
No, kada smo već kod “najvećeg egzodusa” nakon Drugog svjetskog rata, bilo bi uputno da se u Srbiji prisjete podataka UN-ova povjerenstva za izbjeglice prema kojem je 1998. s Kosova bilo protjerano 350 tisuća Albanaca, a do 13. lipnja 1999. godine – 1,5 milijuna! Ni “NATO bombardovanje” Srbije u ožujku 1999. nije “palo s neba”, kao ni Oluja. Svim tim akcijama je nešto prethodilo i sve one imaju svoj debeli kontekst, a na čiji se spomen u Srbiji vrijeđaju ili žele predstaviti da su ti događaji došli kao plod “mržnje prema Srbima”. Je li Vučić tužan jer Krajine i danas nema!?
Znači li to da im je žao što Milošević nije ostvario svoj ratni cilj? Ako jest – kakva crna ispružena ruka? Ovim ne želimo umanjiti ni Bratunac ni Varivode, (to je grijeh koji se okajava), ali je zbilja na granici dobrog ukusa, da netko tko se s puškom u ruci prešetavao na položajima iznad okruženog Sarajeva, prijetio Muslimanima koji dan nakon Srebrenice da će njih 100 biti ubijeno za jednog Srbina (Vučić) ili u uniformi Šešeljeve paravojske bio na prilazima Vinkovcima i hvalio se kako je u “u ratu ogluveo” (Nikolić) te netko koga nisu bez vraga zvali Mali Sloba (Dačić), može relativizirati ratove 90-ih, a kada to spomenete smatra da ste vi “na kraj srca”, hineći valjda Williya Brandta u varšavskom getu.
No, Brandt nije jeo vojne obroke na prilazima blokiranog Lenjingrada.
Piše: Vlado Vurušić / Jutarnji list
