U kratkoj povijesti hrvatske države puno je datuma proglašeno povijesnima. Je li posjet srbijanskog predsjednika Borisa Tadića jedan od tih?
Tadićev dolazak u Vukovar – makar u svojoj formi zbog diplomatskoga kompromisa bio neslužben – kojem je zbog tog istog kompromisa, sasvim neprimjereno, nadodano i odavanje počasti žrtvama u Paulinu Dvoru, bez ikakve je sumnje važan događaj.
Važan je prije svega zbog hrvatsko-srpskih odnosa, a imao je i svoju racionalnu, ali i emotivnu dimenziju.
Racionalni dio tiče se isključivo bilateralnog odnosa dviju zemalja koje će uvijek biti sve samo ne obični susjedi. Kako vrijeme odmiče, tako se polako stvaraju uvjeti za normalno funkcioniranje, ali i snažniju suradnju, već sutra u velikoj europskoj integraciji. No, da ne bi bilo zabune, susret u Vukovaru nema nikakve veze s pregovorima i razgovorima koje s Europskom unijom vode Hrvatska i Srbija; niti će Hrvatska uštedjeti koji mjesec u svom pregovaračkom finalu, niti će Srbija zbog susreta u Vukovaru preskočiti neku od integracijskih stepenica, a ne ispuniti ostale kriterije. Toga su u Beogradu sasvim sigurno svjesni.
Hrvatska je s tog aspekta u susret u Vukovaru mogla ući sasvim opušteno, ali ipak to nije bilo tako. Uspjeh ili propast posjeta ovisio je o samo jednoj riječi – isprici. Srbijanski predsjednik, prvi koji je posjetio Vukovar, uputio je ispriku i na taj način dobrano otupio oštrice kritika koje su dolazile iz Hrvatske.
Ono što se u četvrtak dogodilo u Vukovaru sasvim sigurno postavlja nove i više standarde prije svega za samu Srbiju. Tadić je u Vukovaru povukao hrabar i državnički potez na razini simbolike. Događaji koji će uslijediti bit će najbolji pokazatelji hoće li susret u Vukovaru biti na razini odmah donesenih zaključaka kako je riječ o povijesnom.
Ako ne prije, prilika za ocjenu bit će u sasvim konkretnim otvorenim pitanjima, ali i onda kada će srbijanski predsjednik opet biti u prilici da komentira karakter akcije “Oluja”, koju je ove godine proglasio genocidom, ili kada bude, kako to u posljednje vrijeme čini, kontrolirano pružao podršku Dodiku u Republici Srpskoj, istodobno se zalažući za jedinstvenu BiH.
Tadićeva je isprika u Hrvatsku donijela određeno emocionalno olakšanje, a Srbiji ne baš lagan teret suočavanja sa zbiljom oko nje i to ne samo kada je riječ o odnosima s Hrvatskom.
Takav scenarij Hrvatskoj itekako odgovara jer joj je u najvećem interesu imati stabilnu, europsku demokraciju u susjedstvu. Vukovar bi, dakle, mogao znatno pomoći Srbiji. [Bruno Lopandić, glavni urednik Vjesnika]
