Ključni problem Srbije i drugih država zapadnog Balkana je u tome što se na vrhu političke i kriminalne piramide nalaze uglavnom jedni te isti pojedinci. Zbog toga su borba protiv organiziranog kriminala i korupcije postali prazna politička retorika.
Izborna Skupština Demokratske stranke (DS) održana je 18. prosinca 2010. na kojoj je Boris Tadić kao jedini kandidat ponovno izabran za predsjednika. Reizbor na mjesto predsjednika predstavlja uvod u namjeru Tadića da po treći put postane predsjednik Republike Srbije opravdavajući svoje namjere time, da je Srbija postala samostalna država i da on ima pravo na treći mandat.
Prvi mandat predsjednika Srbije (2006.) bio je u okviru tadašnje državne zajednice Srbije i Crne Gore, kojeg Tadić (ne)računa, jer Srbija tada još nije bila samostalna država. Drugi mandat je sadašnji mandat, koji je započeo 2008. i završit će se 2012. godine. Iako su Tadićeveve namjere za javnost još skrivene on neće lako odustati od namjere za osvajanjem trećeg predsjedničkog mandata (2012. – 2016.), koji bi bio u suprotnosti sa važećim Ustavom Srbije.
Iako bi u svakoj normalnoj državi predsjednik Tadić gubljenjem Kosova i 17 posto teritorija države, 17. veljače 2008. godine, doživio kraj političke karijere, u Srbiji se događa paradoks, Tadić postaje još popularniji i srpskoj javnosti dosta uspješno se predstavlja kao vodeći lider ne samo u Srbiji nego i regiji.
Nakon gubitka Kosova opravdano se postavlja pitanje, s obzirom na pogubnu politiku koju vodi, što može još Tadić izgubiti u “trećem mandatu”? Je to to Sandžak, Preševska dolina ili možda Vojvodina?
Tadić često izbjegava ili odgađa rješavanje ključnih pitanja. Srbiji je potrebno uspostaviti istinski dijalog sa Albancima i Bošnjacima, prije svega onima koji žive u Srbiji, a potom i u susjednim državama. Bez njega nema dugoročne stabilnosti Srbije i regije.
—-
Tekst je dio opširne analize Međunarodnog instituta za bliskoistočne i balkanske studije (IFIMES) iz Ljubljana. Cjelovit tekst može se pročitati na stranicama IFIMES-a
