“S jedne strane mi smo jako ponosni na svoju pjesničku tradiciju, na svoju prošlost i književnost. Vrlo se često busamo u prsa i ističemo pojedine pjesnike, primjerice Tina Ujevića, Vidrića, vidimo u njima pjesničke legende. S druge strane, vrlo ćete malo ljudi naći, osim profesionalaca, glumaca, znanstvenika, pisaca, koji znaju jedan stih od tih naših legendi, a kamoli da znaju nešto iz njihovih biografija. Mislim da se spomendani vezani uz te pjesnike premalo populariziraju, da tu zakazuje televizija, novine, svi mediji, pa čak i radio. Nemamo pravih novina, osim listova koji su zatvoreni u vrlo uske enklave ili im je naklada mala, nema prave mogućnosti da se publika upozna s poezijom. A nije da ne postoji žeđ ili glad za pjesmom. Pogledajte primjerice tu poplavu šund-stihova, stihova napravljenih po mjeri nekih drugih ukusa, po mjeri onoga što se zove cajke ili narodnjaci. Razina je dakako vrlo niska, ali riječ je o prikrivenoj žeđi za izgubljenom osjećajnošću. I u taj procijep morala bi ponovno ući prognana, izgnana ili zaboravljena dobro napisana poezija. Moram vam reći da u drugih naroda nije tako. Trebalo bi sociološki istražiti što je to što nas Hrvate ili ljude u Hrvatskoj tjera da bježe od vlastitih tradicija i vrijednosti, da bježe od potrebe da osjećaju ponos na ono što su prethodni naraštaji stvorili, ne samo na polju književnosti nego i na mnogim drugim poljima.”
Luko Paljetak, književnik i prevoditelj, u intervjuu Vijencu
