Dokazi pokazuju da je general Ante Gotovina odgovoran za neselektivne topničke napade na srpske civile na početku Oluje te za paljenje i pljačku širokih razmjera koje su nakon Oluje počinili njegovi podčinjeni, poručila je u ponedjeljak u nastavku tužiteljskih završnih riječi pred Haškim sudom tužiteljica Katrina Gustafson.
“Topnički napad bio je samo početak sudjelovanja generala Gotovine u udruženom zločinačkom pothvatu”, kazala je Gustafson poručujući da je svojim ponašanjem Gotovina stvorio ozračje nekažnjavanja koje je ohrabrivalo na daljnje zločine i time je ostvario svoju stvarnu namjeru da se ti zločini dogode.
Njegove zapovijedi o sprječavanju zločina i kažnjavanju počinitelja moraju se sagledati u kontekstu ukupnih dokaza koji pokazuju da je njihov stvarni cilj bio prikrivanje njegova prihvaćanja tih zločina a ne njihovo sprječavanje, rekla je ona.
Gustafson je kazala kako su dokazi pokazali da je Gotovina očekivao da se njegove zapovijedi o sprječavanju zločina neće ispuniti te da nije poduzimao konkretne mjere koje bi zapovjednik u takvoj situaciji tražio. Također, dokazi pokazuju da je znao da se dio njegovih vojnika vodio u tome željom za osvetom i odmazdom.
Ona je kazala i kako smatra da su tužitelji dokazali da je Gotovina imao “dovoljno uznemirujućih informacija” da su njegovi potčinjeni počinili zločine ili je postojala takva vjerojatnost, što je preduvjet dokazivanja krivnje.
Prije Gustafson tužitelj Alan Tieger tužiteljsku je tezu o namjeri hrvatskog državnog i vojnog vrha da provede etničko čišćenje tzv. krajine povezivao s dokazima koji su obuhvatili dokumente od tzv. Brijunskih transkripata do svjedočenja međunarodnih dužnosnika poput bivšeg američkog veleposlanika Petera Galbraitha i povjerenice za ljudska prava Elisabeth Rehn.
Galbraith je sam smatrao hrvatski vrh odgovornim za teške i sustavne zločine koji su se odvijali, po njemu, uz prešutnu suglasnost predsjednika Franje Tuđmana i njegovih suradnika, kazao je Tieger, a ni visoka dužnosnica UN-a Rehn nije imala dvojbi da je državni vrh znao za zločine.
Dokazi pokazuju i da je u državnom vrhu postojala svijest o posljedicama propusta u sprječavanju i kažnjavanju zločina, kazao je Tieger.
Tužitelj Edward Russo u završnim je riječima nakon toga objašnjavao kako dokazi pokazuju da je na Brijunima 31. srpnja 1995. osmišljen plan koji je kombinirao neselektivne topničke napade na srpsko stanovništvo te metode psihološkog pritiska kako bi se osigurao odlazak svog stanovništva.
Dokazi upućuju na to da su glavne metode psihološkog pritiska bile dvosmisleni letci i radio poruke kojima su upućivani pozivi Srbima da bježe iz Hrvatske, ustvrdio je on.
Na tvrdnje obrane da je stanovništvo otišlo zbog organizirane evakuacije, u izvedbi krajinskih vlasti, Russo je odgovorio da “stvarnost rata nikad nije tako jednostavna” i da su sami svjedoci govorili da su prije svega odlazili zbog granatiranja.
Dokazi pokazuju da je odlazak civila bio važan cilj a ne posljedica operacije, kazao je tužitelj pozivajući se među ostalim na tzv. Brijunske transkripte kako u pogledu topničkih napada tako i psihološke borbe, kao i na knjigu generala Gotovine koji je zapisao, kako ga prenosi tužitelj, da bi Srbi ostali da nije bilo letaka.
Tužitelj je kao važan dokaz neselektivnosti topničkih napada izdvojio Gotovininu zapovijed o izlaganju Drvara, Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca vatri ističući da ništa ne podupire teze obrane da se podrazumijevalo da se radilo o vojnim ciljevima u tim mjestima. Dokazi i iskazi svjedoka, kako međunarodnih tako i lokalnih Srba, pokazuju i da su ti gradovi gađani neprimjerenim oružjem koje nije jamčilo preciznost i selektivnost, kaže tužitelj Russo.
