Osim njegove supruge Sophie von Stockau, Jelačića s Češkom povezuje i savezništvo s češkim političarima u vrijeme revolucionarne 1848. godine kad su se, u skladu s politikom austroslavizma, zajedno zalagali za preustroj Habsburške monarhije u federaciju ravnopravnih naroda
Piše: Marijan Lipovac
U subotu 16. ožujka u mjestu Napajedli pokraj Zlína u Češkoj bit će otkrivena spomen-ploča u čast hrvatskog bana Josipa Jelačića koji je ondje 23. srpnja 1850. sklopio brak s mladom groficom Sophie von Stockau.
Akciju su organizirali Zagrebačka županija, Grad Zaprešić, Češka beseda Zagrebačke županije i Hrvatsko-češko društvo, a spomen-ploču će na prigodnoj svečanosti otkriti zaprešićki gradonačelnik Željko Turk i hrvatski veleposlanik u Češkoj Frane Krnić.
Jelačić će tako postati peti hrvatski velikan koji u Češkoj ima spomen-obilježje, uz Nikolu Teslu, Vladimira Preloga, Andriju Mohorovičića i Stjepana Radića kojima su spomen-ploče ili poprsja podignuta u Pragu u razdoblju od 2006. do 2011., na inicijativu ili uz pomoć Hrvatsko-češkog društva. Sva četvorica velikana bili su praški studenti, a Radić i Prelog uz to su bili i oženjeni Čehinjama.
Spomen-ploča u Jelačićevu čast nalazit će se na dvorcu grofovske obitelji Stockau gdje se u 49. godini života vjenčao svojom 33 godine mlađom odabranicom. Sophie von Stockau, rođena 1834., bila je kći grofa Georga Adolfa von Stockaua, Jelačićeva suborca iz rata 1848., a budući par upoznao se nekoliko mjeseci prije vjenčanja na pokladnom plesu u Hofburgu u Beču. Vjenčanje je obavio olomoucki nadbiskup kardinal Maximilian Josef Sommerau-Beckh, a u hrvatskom izaslanstvu kao Jelačićeva pratnja bili su đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer, dvorski savjetnici Metel Ožegović i Herman Bužan te barun Franjo Kulmer.
Kako je zabilježio Jelačićev prijatelj, general Josip Neustädter, na primanju uoči vjenčanja Strossmayer je održao govor na hrvatskom jeziku, a zatim se na njemačkom obratio Sophie, rekavši joj da je već postala miljenicom južnih Slavena udajom za hrvatskog bana te da se hrvatski narod nada da će zavoljeti svoju novu domovinu. Na svadbenom ručku grof Leopold Lažanský, zemaljski namjesnik Moravske, u šali je prigovorio Jelačiću da je Moravsku prikratio za njeno najdragocjenije blago.
Iako je po narodnosti bila Njemica, budući da je bila rođena u Moravskoj Jelačić je svoju suprugu ponekad znao nazivati slavenskom kćeri. U hrvatsku je povijest Sophie von Stockau ušla kao Sofija Jelačić i upamćena je kao jedna od najpopularnijih hrvatskih banica.
U njenu čast Dubravkin put u Zagrebu od 1852. do 1945. nosio je naziv Sofijin put, a ime su mu komunističke vlasti promijenile želeći iz povijesnog pamćenja hrvatskog naroda izbrisati bana Jelačića, što je vrhunac doživjelo uklanjanjem njegova spomenika sa središnjeg zagrebačkog trga i devastiranjem njegova groba u Novim dvorima kraj Zaprešića.
Sofija Jelačić s banom Jelačićem provela je devet godina braka, sve do njegove smrti 1859. Par je 1855. dobio kćer Anicu koja je međutim već nakon devet mjeseci umrla od kolere, i to u Napajedli gdje je boravila kod djeda i bake dok su joj roditelji bili na putu radi Jelačićevog liječenja. Kad se car i kralj Franjo Josip 1854. oženio, Sofija je bila imenovana dvorskom damom carice i kraljice Elizabete (Sissi). Nakon suprugove smrti, Sofija Jelačić je na putovanjima po europskim zemljama bila dočekivana kao vladarica, što govori o slavi koju je Jelačić kao vojskovođa uživao izvan Hrvatske.
Sofija Jelačić se 1863. udala za češkog grofa Adolfa Dubskog s kojim je imala dvoje djece. Umrla je 1877. u Beču u 43. godini života, a pokopana je u grobnici obitelji Dubský u Zdislavicama kraj Kroměříža u Češkoj.
Osim njegove supruge, Jelačića s Češkom povezuje i savezništvo s češkim političarima u vrijeme revolucionarne 1848. godine kad su se, u skladu s politikom austroslavizma, zajedno zalagali za preustroj Habsburške monarhije u federaciju ravnopravnih naroda.
Nakon sloma revolucije u Pragu, Jelačić je njenim vođama pružio utočište u Hrvatskoj, a tijekom rata protiv Mađarske u Pragu se skupljala pomoć za hrvatsku vojsku, u kojoj su se borili i Česi.
Češki političari polagali su velike nade u Jelačića pa je tako Vilém Dušan Lambl iz Zagreba, kojeg je nazvao jedinim slobodnim gradom u slavenskom svijetu, iscrpno pisao za češke novine o Jelačićevoj borbi protiv mađarske revolucije koja nije priznavala samobitnost Hrvata i drugih slavenskih naroda u Ugarskoj.
“Vođa Hrvata – junak od junakah – Jelačić-ban, rođeni junak na čelu rođenih vojnika, bistar, krepak kao sokol- on vodi svoju vojsku, snagu naroda svoga na polje oslobođenja Slavenstva – i jedan pogled – već je pobjeda. Jelačić-ban objavit će iz bijelog Budima-grada glas o slavenskoj slobodi, slozi i bratstvu; Jelačić-ban diktirat će zakon slavenski. Pobijedi li ban, oslobodit će ugarske narode, spasiti dunavsku carevinu, položiti temelj slavenskom životu i osigurati srednjoeuropski mir“.
Međutim, nakon gušenja mađarske revolucije 1849. u Habsburškoj monarhiji opet je nametnut centralizam i apsolutizam, a nade Hrvata i Čeha o slobodi i ravnopravnosti ostale su neispunjene. Ipak, političke veze i savezništvo Jelačića s Česima ostat će trajna inspiracija kasnijim hrvatskim političarima, što je dovelo i do suradnje dvaju naroda u ostalim djelatnostima i njihovog zbližavanja.
