Najistaknutija hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća Vesna Parun preminula je jutros, nakon duge i teške bolesti, u Stubičkim Toplicama u 88. godini života.
Rođena je u Zlarinu 1922. godine, studirala je na zagrebačkome Filozofskom fakultetu, a od 1947. godine djeluje kao slobodna književnica.
Bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, za svoj rad dobila je niz nagrada i priznanja, a 11 joj je zbirki pjesama objavljeno na stranim jezicima.
Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela. Ona stvara dulje od pedeset godina i već pripada književnoj povijesti, a još je uvijek aktivna. Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja.
Za zbirku “Pjesme” (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku “Crna maslina” (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez, 1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka “Zore i vihori” (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.
Njezina pjesnička zbirka “Zore i vihori” bila je prekretnica u hrvatskoj poeziji nakon Drugog svjetskog rata. Ljubav kao pjesničku preokupaciju razrađuje u knjizi “Crna maslina”.
Sonetima su joj ispisane zbirke “Sto soneta” i “Olovni golub” i “Salto mortale”.
Svoj gnjev pred naličjem svakodnevice izrazila je u knjizi “Apokaliptičke basne”, a sličnu satiru sa ironijom i sarkazmom objavila je o i u knjizi “Tronožac koji hoda”. “Bila sam dječak”, “Vjetar Trakije”, “Vidrama vjerna”, tek su neka su od njezinih djela po kojem će je pamtiti čitalačka publika. Vesna Parun ostat će zabilježena i kao pjesnikinja za djecu, a u tim su je pjesmama okupirale teme iz biljnog i životinjskog svijeta. Pisala je drame, te prevodila.
