Građani Crne Gore imaju pravo izabrati svoju opciju, ali i Hrvatska ima pravo reći da joj se ta opcija ne sviđa, jer velikosrpstvo nam je najveća prijetnja, piše kolumnist Večernjeg lista Davor Ivanković.
Njegovu kolumnu prenosimo u cijelosti:
Koliko je hrvatskoj politici bilo stalo kako će proći parlamentarni izbori u Crnoj Gori vidi se po tome da nije učinjeno ništa (efikasno) što bi spriječilo da srbijanska tajna služba BIA, koja je tu lekciju odavno svladala na vojvođanskim Hrvatima, sada to isto učini i u Boki kotorskoj.
Malobrojni Hrvati podijelili su se u dvije stranke, pa su tako ostali bez svog zastupnika u crnogorskom parlamentu, a gle čuda, ujedno je taj jedan zastupnik “prifalio” dosadašnjem vladaru za opstanak. Hrvatska ko Hrvatska, teško uči, za razliku od Srbije, koja uvijek vreba na takva “opuštanja”.
A situacija bi se za Hrvatsku mogla potpuno izmijeniti ako nova vlast u Crnoj Gori zaokrene prema savezništvu sa Srbijom, ako se odmakne od eurointegracija i NATO-a, ako dopusti dolazak ruskih interesa i mornarice.
Da se razumijemo, Milo Đukanović nije “cvječka”, prije 30 godina sudjelovao je u jogurt-revoluciji, podržavao Slobodana Miloševića. Bio je predsjednik vlade kada je Crna Gora izvršila agresiju na Hrvatsku. Crnogorski rezervisti, MUP i tajna služba palili su, žarili i pljačkali po Konavlima i napadali Dubrovnik.
Agresija na jug Hrvatske je, dakle, krenula iz Crne Gore, a ne s Mjeseca. No, kako je Đukanović pragmatičan, vidio je da to s velikosrpstvom ne ide kako treba, pa se počeo udaljavati od Miloševića, a na kraju se i razdružio. No, mi smo gledali što se zbiva, čuli smo i za Slavka Perovića i crnogorske liberale, i ispriku “S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.
A da ne spominjemo časnog Crnogorca admirala Vladimira Barovića, koji se sam ubio jer nije želio pucati po Hrvatima. Poslije rata, Đukanović se nekoliko puta ispričao Hrvatima, a bila je i plaćena neka odšteta. On se bio okrenuo potpuno prema EU i SAD-u.
Premda je bio izložen “upadu” Rusa, koji su svojedobno pokupovali brojne nekretnine, pa i željezaru u Nikšiću, no onda je sve to stalo. Hrvatska nije sve ove godine podržavala njega kao osobu, već politički i strateški smjer kojim je išla nezavisna Crna Gora. Dođe li netko drugi, pod uvjetom da nastavi istim smjerom, Hrvatska će podržati i njega.
Hrvatskoj bi, dakle, strateški odgovarala situacija u kojoj je i dalje “izbijeno jedno oko iz glave”, sjetimo li se parole iz 1990-ih o Srbiji i Crnoj Gori kao “dva oka u glavi”. Gotovo sve srbijanske vlasti u zadnjih 20 godina stalno su podrivale politički i putem Srpske pravoslavne crkve i tajnih službi crnogorsku nezavisnost, zajedno s određenim krugovima iz Rusije, što je dovelo i do pokušaja državnog udara prije nekoliko godina.
Crna Gora bila je izložena stalnoj puzajućoj agresiji.
Hrvatski je problem što mi ni s takvom, savezničkom Crnom Gorom još nismo definirali morsku granicu i razgraničenje područja na kojemu su pronađeni nafta i plin. Pitanje pripadnosti Boke kotorske je završeno, ondje su Hrvati oduvijek bili većinski narod, ali sada su manjina. No, imamo obvezu zaštititi ih.
Crna Gora može postati potencijalno žarište, a Hrvatska ne može dopustiti da joj se sada i s juga pojavi i betonira velikosrpski projekt posezanja za teritorijem RH. Hrvatska, dakle, ne može reći da se to nas ne tiče. Naravno, građani Crne Gore imaju pravo izabrati političku opciju koja njima paše, ali i Hrvatska ima pravo reći da se ta opcija nama nikako ne sviđa jer je velikosrpstvo najveća prijetnja Hrvatima. EU sada sjedi, šuti i gleda što se zbiva. I Hrvatska također.
Time naša diplomacija nastavlja čudan niz nereagiranja i ignoriranja kada su razna verbalna posezanja prema Hrvatskoj u pitanju, bilo da je riječ o onima iz Mađarske, Italije ili Srbije.
Čudno ponašanje s obzirom na to da i međunarodno pravo RH omogućava žešće branjenje svojih nacionalnih interesa. Time nikoga ne ugrožavamo, ali jasno podvlačimo crtu ispod koje ne možemo i nećemo tolerirati posezanja.
Trenutak je, dakle, da Hrvatska ozbiljno osmisli protumjere koje će morati poduzeti promijeni li se odnos snaga i smjer politike u Crnoj Gori. Da nam se ne dogodi opet 1990. Dovoljno je samo reći da južno od Splita pa sve do Prevlake Hrvatsku brani samo postrojba mornaričkog pješaštva u Pločama, dakle, 200-tinjak vojnika, i da borbena eskadrila zrakoplova uglavnom više ne operira na jugu Hrvatske.
Kazat će klasični Hrvateki: “Pa mi smo članica NATO-a”. Pa jesu i Grčka i Turska, a vidimo da je SAD na jugu Europe potpuno izgubio interes, zanima ga samo Pacifik. Stoga, i u sigurnosnom i u diplomatskom i u vojnom smislu moramo se pripremiti za novo vrijeme, kada se svjetski poredak urušio, a mi još ne znamo kakva je perspektiva. Nama bi već problem bio da Crna Gora promijeni politiku prema migrantima, pa da nam počnu stizati i preko Debelog Brijega.
Uostalom, sve ovo može ubrzati plan da se i HRM treba pomaknuti iz Splita i aktivirati stare pomorske baze na jugu Jadrana. Jedino pravo koje Hrvatska ovdje nema jest nastaviti držati glavu u pijesku.
