“Hrvatska je svim svojim manjinama omogućila zavidnu razinu kulturne autonomije. Finansirani smo iz državnog budžeta, a mislim da u tome Hrvatska može služiti kao primjer ostalim zemljama u regiji, posebno Sloveniji. Kao nacionalna i vjerska manjina, poprilično ste zaštićeni i u Hrvatskoj je svaki govor mržnje javno neprihvatljiv. Vidite, mi smo čak u svojevrsnoj prednosti nad Bošnjacima u BiH, jer možemo slobodno isticati i promovirati svoj identitet. Vi ovdje morate neprestano kalkulirati u izrazito napetim međuetničkim odnosima. Po tome se osjećamo ugodno. S druge strane, ako uz svoj nacionalni identitet još i ne zatomljujete vjerski, dakle ne dopuštate da budete asimilirani, možete se ponekada naći izloženim čitavoj paleti raznih predrasuda. Zanimljivo je da vas, nakon nekog vremena, ukoliko ste iskreni i ustrajni u svom izjašnjavanju, okolina i javnost počne cijeniti. Ne pada mi na pamet odricati se svoje domovine Hrvatske. Volim zemlju u kojoj sam se rodio, ali ne libim se javno reći da sam musliman i Bošnjak i da sam porijeklom iz Trebinja. Neki bosanski muslimani iz hrvatskog javnog života, koji su prethodili mojoj generaciji, upadali su u ćorsokak kada su silom pokušavali dokazati svoj hrvatski identitet. Nikada, zaista nikada, neće nekog Mehmedaliju, Nurudina ili, šta ja znam, Safeta, smatrati punopravnim Hrvatom. On je uvijek uz to, bez obzira na sva prijateljstva, simpatije i ugled, i mujić, muslimanec, Bosanac, ponekad balija, a što je najgore, on je, po slici koju time odaje u očima većine, ujedno i pravi muslimanski suncokret. Više ne pristajemo biti ukrasno cvijeće u hrvatskoj nacionalnoj vazi. No, nadamo se da su nesklona vremena ostala iza nas.”
Filip Mursel Begović, autor Izbora mlade bošnjačke poezije pod nazivom “Kad zora razrjeđuje strah”, u intervjuu “Dnevnom avazu“
