Željko Ivanković, direktor analiza, istraživanja i komunikacija u Hrvatskoj udruzi banaka, objavio je u Večernjem listu od 25. listopada 2013., članak o javnoj raspravi o Zakonu o potrošačkom kreditiranju.
S obzirom na zanimljivost ove problematike širem krugu čitatelja, ovaj članak prenosimo u cjelosti:
Javna rasprava o Zakonu o potrošačkom kreditiranju svakako je prerasla puku diskusiju o tehničkim uvjetima kreditiranja. Riječ je tu (1) o izravnim posljedicama po financijski, odnosno bankarski i gospodarski sustav; (2) socijalni aspekt sadržan je ne toliko u posljedicama koliko u uzrocima intenziviranja diskusije; (3) u njoj se odražavaju specifično i nakaradno shvaćanje pravne države te (4) karakter procesa demokratskog donošenja odluka.
Što se tiče točke (4), pitanja demokratskog ustroja i procesa demokratskog odlučivanja, način na koji Zakon o potrošačkom kreditiranju prolazi kroz sustav ima sve elemente (i nijedan novi) pristupa kojim se Hrvatska demokratska zajednica koristila u prvoj polovici 90-tih godina prošlog stoljeća, dakle u preddemokratsko vrijeme.
Diskusije praktički uopće nema, izjave odgovornih osoba svode se na salve optužbi, prijetnji i ideološko etiketiranje. Protiv bankovnog sektora. Reklo bi se, može im se, ali ne samo zato što se koriste privilegiranom pozornicom. Tu je i drugi važan element, potpuna kopija načina na koji se HDZ ponašao prije više od 15-godina. To je agresivno oslanjanje na discipliniranu parlamentarnu većinu. Na to upućuje odbijanje bilo kakvog odgovora na argumente, i otresiti poziv na suočavanje putem predstavnika u Parlamentu, dakle na terenu, na kojem je pobjeda već osigurana. Sve je očiglednije da se radi o nadjačavanju, o pobjedi, a ne o traženju rješenja.
Uloga medija
Treći element cijele te kampanje je ključan. Riječ je o medijskoj artiljerijskoj potpori u kojoj se, tipično, razrađenom tehnologijom izbjegava argumentirana rasprava: apriornim ideološkim odbacivanjem bilo koje riječi koja dolazi s druge strane, te isticanjem u prvi plan agresivnih hiperaktivnih amatera od kojih najčešće dolazi verbalna bujica kojom se tema zaobilazi, nameće druga tema od one koja je upravo pokrenuta ili se iznose podaci koji nemaju veze s pameću, nisu ničim potkrijepljeni i ne oslanjaju se ni na koji službeni i provjerljiv izvor.
To je tehnologija. Koliko li je samo narodnih vođa, šefova stožera i „voditelja pravnih timova“ proizvedeno u posljednje vrijeme. Osim toga, da je iz Udruge banaka umjesto osam izišlo pet primjedi na prijedlog Zakona, uslijedilo bi pet odgovora – nije, nije, nije! Da je izišlo 55 primjedaba – pojavilo bi se 55 negiranja. Tako se ubija rasprava o meritumu. Pod prividom neutralnosti mediji tim amaterskim istupima daju karakter relevantnosti i napuhuju ih. U isto vrijeme, podaci iz službenih izvora i stavovi ovlaštenih institucija, kao što je HNB, tretiraju se kao fusnota.
Iza amatera stoje, naravno, oni koji im osiguravaju kvazi-stručnu municiju – na primjer tezama o tome da se kamatna stopa u prošlosti formirala na osnovi arbitrarno izabranog Libora, a koje nemaju veze sa stanjem stvari i potpuno su suprotne empirijskim podacima koje je podastrijela Hrvatska narodna banka. I cijelim nizom drugih kvazi-podataka, o profitima i prihodima banaka. Sve skupa u javnosti aranžira dobro pozicionirana elita koja kampanji daje logističku potporu. To je socijalni element čije se izlaženje na površinu sustavno suzbija. Uostalom, podaci samog civilnog društva govore o natprosječnim prihodima pojedine kategorije dužnika, a da u taj prosjek i nisu uključeni elitni pripadnici. Javnosti se serviraju socijalni slučajevi kod kojih je nemoguće ostati hladan, ali se ne traži rješenje prvenstveno za njih, što nitko razuman ne može odbiti, a banke na tome sustavno i rade, nego ono kojim bi se namirila elita.
Zanemarivanje Ustava
Napokon, u tradicionalnoj hadezeovskoj maniri na upozorenja o neustavnosti predloženih rješenja odmahuje se rukom i odvraća – tužite. Pozivi na održiv sporazum i racionalno rješenje se previđaju. Procesi traju dugo, a novac će do njihova okončanja teći u željenom smjeru. Poslije, tko živ tko mrtav.
U takvim okolnostima, stati na stranu bankovnog sustava, ponavljam, bankovnog sustava, ne pojedinih banaka, bankara ili pojedinih uglavnom netipičnih postupaka, nije samo pitanje prava da se čuje i druga strana, i ustanovi istina, nije samo stvar očuvanja najbolje infrastrukture u hrvatskom gospodarstvu nego i stvar moralnog osjećaja – zaštite (prekomjerno) granatirane manjine, kakvi god bili njezini prijašnji propusti. Naprosto, postoji nešto što se, metaforički govoreći, zove – pravo na pravedan postupak.
Kad je pak riječ o ekonomskim i financijskim posljedicama takvog pristupa, zaključci koje je iznijela HNB o gubicima bankovnog sustava od 760 milijuna kuna i slabljenju potencijala banaka da kreditiraju i zadrže otpornost u slučaju mogućih kriznih udara nisu dovoljno dobro kontekstualizirani.
Banke i gospodarstvo
Potrebno je zato reći riječ dvije o ulozi bankovnog sustava u gospodarstvu, posebno hrvatskom. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, u financijskom se sektoru, koji gotovo sav stane u bankovni sektor, stvara oko 6 posto bruto proizvoda. U bankovnom je sektoru 22.000 odnosno nešto iznad 1,5 posto zaposlenih. Njihova je produktivnost dakle višestruka u odnosu na prosjek. No, naglasak je na – stvara, budući da se stalno u javnosti nameće teza da banke uzimaju novac građanima. Kako dakle banke stvaraju taj bruto-proizvod.
Objašnjenje je prilično jednostavno, ali ga nitko ne želi saslušati. U prošloj godini banke su, prema javno dostupnim podacima HNB-a, štedišama, koje se stalno zanemaruje, platili kamate u visini 8,2 milijarde kuna. Među štedišama su građani, poduzeća i strane uglavnom pravne osobe. Izbijmo prvo argument da se novac iz hrvatskih banaka odlijeva u inozemstvo. Strancima je pripisano kamata u visini 1,8 milijardi kuna. To je glavni dio hrvatske dugoročne štednje koje kronično nedostaje. Ni ona dakle nije izišla van. Preostale kamate u visini skoro 6,5 milijardi dobili su stanovništvo i domaće pravne osobe, država, poduzeća.
Sljedećih 6,6 milijardi kuna uključuju troškove za zaposlenike (3,7 mlrd) i troškove koje su banke platile svojim raznim dobavljačima, a što je također doprinos hrvatskom gospodarstvu. Zacijelo, barem pola od tog troška završilo je u proračunu. No, postoji i još troškova za naknade, kao i porez na dobit, koja se u dvije trećine reinvestira. To su podaci HNB-a iz računa dobiti i gubitka bankovnog sektora koji se uglavnom zanemaruje. Najčešće se ističe bilanca, u kojoj su ukupne svote štednje i krediti.
Kako to banke uspijevaju? Kako uspijevaju plaćati proračunu i dobavljačima, a domaćim štedišama vratiti te puste milijarde kao plaću za njihovu štednju? Ne, ne uzimaju od građana, kao što se želi nametnuti, pri čemu se iz prsta isisavaju neke milijarde nepostojećeg ekstra-profita. Svojom drugom rukom, transferiranjem novca građanima i gospodarstvu za izgledne projekte, banke osiguravaju nužna sredstva za odvijanje uspješne gospodarske aktivnosti. I preuzimaju rizik za usmjeravanje tih sredstava. U posljednje vrijeme rizik je vrlo visok. Zbog smanjenja vrijednosti imovine i visokog postotka kredita koji se ne vraćaju (25 posto iz gospodarstva, nešto manje od deset posto od građana) banke su iz prihoda lani izdvojile rezervacije od 4,2 milijarde kuna. U ime sigurnosti sustava. Na to ih, forsirajući politiku dobrog gospodarenja prisiljava regulator, naime HNB.
Kontraefekt
Bankovni je sustav jedan od najreguliranijih, najkontroliranijih i najefikasnijih u Hrvatskoj, zahvaljujući konkurenciji koja među bankama vlada a korisnicima usluga omogućava izbor povoljnih ponuda. Zbog povećanih rizika i smanjenja povrata plasiranih sredstava bankovni profiti su sve tanji, a povrat na kapital takav da ulaganje u bankarstvo postaje neatraktivno. Više se isplati sredstva plasirati u dug nezajažljive države (kad i ona ne bi bila rizična).
No, postoji još jedan razlog zašto atak na bankovne prihode i profit, sadržan u izmjenama Zakona o potrošačkom kreditiranju, ima kontraefekt. Valja ponoviti da je Hrvatska narodna banka upozorila na slabljenje kapaciteta sustava i otpornosti prema potencijalnim vanjskim šokovima. Nije, međutim, dovoljno istaknuto da je bankovni kapital, a koji se regenerira i stvara iz bankovnog profita, glavni izvor dugoročnih sredstava u hrvatskom financijskom sustavu. Hrvati su oprezni i nemaju kapacitet za dugoročnu štednju. Glavni izvori dugoročne štednje, nužne za ambicioznije dugoročne investicije, su stranci, uloženi kapital i reinvestirani profit. Atak na taj novac je atak na hrvatsku gospodarsku budućnost.
