Sredinom prošlog tjedna u Sloveniji je kod gradića Prevlalje nedaleko od austrijske granice pronađena nova masovna grobnica s oko 700 žrtava komunističkog terora. Žrtve su pronađene u jami dužine 21 i širine tri metra, muškog i ženskog su spola, civili, a ubijeni su potkraj svibnja 1945.
Kamionima su dovezeni do sela Leš, a onda su pješice tjerani do gubilišta. Austrijski povjesničari smatraju da su među žrtvama i ostaci oko stotinjak njihovih državljana, koje su jugoslavenski partizani pokraj rata uhitili u Koruškoj i potom ih prebacili u Jugoslaviju, gdje su i ubijeni. Slovenci, pak, sumnjaju da su u jami skončali i mnogi njihovi bogatiji sunarodnjaci koje su komunisti smatrali klasnim neprijateljima.
Zasad se ne zna jesu li među žrtvama i Hrvati, što ne bi bilo iznenađenje s obzirom na to da u većini od oko 600 masovnih grobnica komunističkog terora otkrivenih u Sloveniji, počivaju i posmrtni ostaci stradalnika hrvatskog Križnog puta. Tako su i pri nedavnom pronalaženju masovne grobnice u Hudoj jami, napuštenom rudniku Barbarin rov u Sloveniji, među stradalima pronađeni znamenja i ostaci koji upućuju na njihovu hrvatsku pripadnost.
Taj zločin se dogodio posljednje nedjelje u svibnju 1945. Partizani su, očito po već uhodanom modelu, kamionima dopremali zarobljenike koje su izabrali u okolnim logorima. Stravu i užas koji je vidjela u tom rudniku smrti, gdje su žrtve vezane žicom bile ubačene, a potom je ulaz u rudnik zatrpan zemljom i betoniran, tadašnja slovenska državna tužiteljica Barbara Brezigar opisala je riječima da tako grozan prizor nije vidjela u svom životu.
Svako otkriće nove masovne grobnice iznova iznenađuje slovenske istražitelje. I sada kao i pri otkriću Hude jame mislili su da je puno manje žrtava. Na žalost, procjene su morali i više nego udeseterostručiti. Slično se dogodilo i pri otkriću žrtava u Teznom kod Maribora, kada se gradila obilaznica oko tog mjesta. Slovenski su istražitelji u samo sedamdesetak metara tog tenkovskog rova pronašli 1179 tijela ubijenih, većinom Hrvata. S obzirom na duljinu tog rova (istraženo je samo pet posto) može se pretpostaviti masovnost tamošnjeg zločina.
Na žalost, ta masovna smaknuća, ni nakon tolikih desetljeća, nisu ni primjereno osuđena, a pogotovo ne sudski kažnjena. Istina, Parlamentarna skupština Vijeća Europe početkom 2006. donijela je rezoluciju o osudi zločina komunističkih režima, ali je zbog protivljenja nastavljača komunističke ideologije u nekim europskim zemljama iz nje izbačena odredba kojom su se države pozivale da pokrenu dodatne pravosudne istrage o tim zločinima. Tako je i Hrvatski sabor sredinom te godine donio deklaraciju o osudi zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi. I to je bilo sve.
Iako se svi kunu u načelo po kojem ratni zločini ne zastarijevaju, pa tako valjda ni komunistički, zasad nije sudski procesuiran nijedan od tih zločina. Iako su, kao u primjeru Maceljske šume, gdje je u 130 grobnica ekshumirano skoro dvije tisuće žrtava, istragom bili utvrđeni i nalogodavci i počinitelji.
Nekima kao da nije u interesu da se razgrne zastor nad tim razdobljem hrvatske (europske) povijesti i da novi naraštaji kroz nepristran i pravedan sudski proces spoznaju svu morbidnost i grozotu komunističke strahovlade. Jedno je antifašistička borba protiv nacifašističkog totalitarizma, koju treba slaviti, a nešto sasvim drugo komunistički crveni teror koji je bio jedno od najvećih zala doista krvavog 20. stoljeća.
Otkriće najnovije masovne grobnice u Sloveniji stoga nužnim čini pitanje kada će, ako ratni zločini ne zastarijevaju, pravosudna tijela napokon pokrenuti neki proces protiv odgovornih za zločine komunističkog režima. [Marko Barišić / Vjesnik]
