“Jedan moćan lobi sada inzistira da su komunistički zločini ekscesi te da je suočavanje s tim zločinima također ekscesna pojava. Tako gospodin Ratko Maričić, predsjednik SABA, ne trepnuvši okom, mirno tvrdi da je i za sve vrijeme »jednopartijske demokracije«, što je njegova šifra za komunističku diktaturu, bilo moguće istraživati i procesuirati pojedinačne partizanske ekscese, samo se nitko takvog posla nije latio. Prema tome, nešto nije u redu sa sadašnjim istražiteljima. Oni traže mrlju u savršeno satkanoj haljini antifašizma. Tako se još jednom nudi velika prevara.
Zločini nisu ekscesni nusproizvodi komunističkog pokreta. Oni su njegova bit i suština. Ali kad to kažete, onda doslovno dovodite u pitanje miran život generacija ondašnje diktature. Dovodite u pitanje legitimitet ondašnjeg poretka. To nikome ne odgovara. Odgovara li Crkvi kad govorimo da se sporazumijevala s nelegitimnom vlašću? Tek onda kad shvatimo da je komunistička vlast bila nelegitimna te da se i s nelegitimnom vlašću pokatkad mora živjeti, stvari postavljamo na pravo mjesto – na razinu osobne odgovornosti. Zar nije moguće reći ne zločinu, čak ako ste pripadnik Ozne? Zar nije moguće odbiti sudjelovati u pokolju, čak ako ste pripadnik UNS-a? To je pravo sučeljavanje s prošlošću koje ideolozima ne odgovara. Oni bi svoj crno-bijeli svijet u kojima su neki uvijek crni, a neki uvijek bijeli. Ovisno o motrištu.”
Ivo Banac, povjesničar, u intervjuu Vjesniku
