Poznato je da se mnogi svećenici bave znanstvenim radom i svime onim što doprinosi očuvanju tradicije u narodu. Međutim, malo je onih kojima je područje zanimanja glagoljica, slavensko pismo nastalo u IX. stoljeću. Jedan od takvih je fra Petar Runje, svećenik redovnik, franjevac trećoredac. On je član redovničke zajednice u samostanu sv. Frane u Krku. Iz svoga bogatog iskustva govorio je o povijesti i sadašnjosti glagoljaštva.
Fra Petar je tijekom svoga dosadašnjeg znanstvenog rada napisao veći broj stručnih članaka i sudjelovao na više stručnih simpozija. Objavio je nekoliko vrijednih knjiga na temelju arhivskih istraživanja. Među njima je bitno spomenuti: Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši, Zagreb, 2001.; Školovanje glagoljaša, Ogulin, 2003.; Tragom stare ličke povijesti, Ogulin, 2007.; Glagoljica u Zadarskoj nadbiskupiji, Zadar, 2005.; Duhovni život na zadarskim otocima u kasnome srednjem vijeku, Zadar, 2008. A nedavno mu je objavljena knjiga Branka Perković – jedan Bogu posvećeni život, Zagreb, 2010.
Poštovani fra Petre, vi pripadate franjevačkom redu u Hrvatskoj zvanom franjevci trećoredci glagoljaši. Možete li nam za početak kazati što znači ovo trećoredci?
Da bih vam to pojasnio ukratko ću se osvrnuti na same početke franjevačkoga reda. Naime, sveti Franjo Asiški osnovao je tri različite duhovne zajednice franjevaca: prvi red, zatim drugi red i treći red. Danas u prvom franjevačkom redu postoje tri različite redovničke zajednice: franjevci opservanti ili Mala braća, franjevci konventualci i franjevci kapucini. Kod nas su posebno brojni franjevci opservanti, tj. Mala braća. Postoje tri Provincije franjevaca Male braće u Hrvatskoj. Jednoj je sjedište u Splitu – Provincija Presevetog Otkupitelja, zatim Provincija sv. Jeronima koja ima sjedište u Zadru i treća Provincija sv. Ćirila i Metoda sa sjedištem u Zagrebu. Uz ove tri postoje dvije različite Provincije na području Bosne i Hercegovine: Provincija Bosna Srebrena sa sjedištem u Sarajevu i Provincija Uznesenja Marijina sa sjedištem u Mostaru. Zatim, prvom redu pripada Provincija sv. Jeronima, otaca konventualaca sa sjedištem u Zagrebu i Provincija sv. Leopolda Mandića franjevca kapucina sa sjedištem u Zagrebu. To su sve zajednice koje pripadaju Prvom franjevačkom redu.
Drugi red su redovnice klarise. Svaka njihova kuća, tj. samostan, ima punu samostalnost. U Hrvatskoj imamo nekoliko samostana sestara klarisa. Međutim, jedino samostan klarisa u Splitu postoji još iz srednjega vijeka, a druge kuće ili samostani klarisa su novijeg nastanka.
Treći franjevački red sastoji se od sljedbenika sv. Franje u svijetu – trećoredaca, a postoje samostanske zajednice franjevaca trećoredaca i sestara trećoredica. Danas, diljem svijeta ima više od četiri stotine ženskih redovničkih zajednica koje obdržavaju Pravilo sv. Franje ili Treće pravilo i više od dvadeset muških redovničkih zajednica. Sve te zajednice, kongregacije, bilo muške bilo ženske koje opslužuju Treće pravilo sv. Franje su franjevci i franjevke samostanskog života. To su samostanski trećoredci i samostanske trećoredice za razliku od trećoredaca i trećoredica u svijetu. U Hrvatskoj imamo nekoliko ženskih redovničkih zajednica koje obdržavaju Treće pravilo, a neke od njih baš su i nastale na području Hrvatske. Imamo Franjevce trećoredce glagoljaše, redovničku zajednicu nazvanu – franjevci trećoredci glagoljaši.
Što znači u ovom slučaju glagoljaši?
To je oznaka koju nosimo iz srednjega vijeka, od svojih početaka. Od kad je nastala Provincija njezini članovi su upotrebljavali starohrvatski jezik u liturgiji i služili se pismom glagoljicom, u svagdanjem ophođenju, u svagdanjem životu. Pisali su službene i privatne knjige glagoljicom, razumljivo u govoru kraja u kojem su se nalazili.
Ako se pogledaju povijesne prilike tadašnjega vremena, kako to da su oni postali glagoljaši?
Njihov život bio je prožet duhovnošću sv. Franje i služili su kao kapelani u izvangradskim naseljima i vodili brigu o bolnicama i svratištima, pa su i njihove kuće služile često kao svratišta putnicima ili recimo utočišta brodolomcima ili putnicima koji su plovili kanalom između otoka Krka i Cresa. Tako je Glavotok, naselje na otoku Krku, bio prava pustinja, ali je imao i važu društvenu ulogu, bio je pri ruci putnicima. Na području Zadra postojalo je nekoliko hospicija (ubožnica). Nešto slično imali su i pokraj Raba na Komrčaru gdje je bio pravi hospicij za gubavce i bolesne. Ondje su služili već u XIV. st. Kasnije je tu nastao i veći samostan. I jedna zanimljivost, u taj samostan na Rabu u prvoj polovici XV. st. pristupilo je nekoliko redovnika franjevaca trećoredaca iz Like. Tako su u jednom službenom dokumentu oslovljeni kao «fratres de Licha» – fratri Ličani. U Zadru je u drugoj polovici XV. st. nekoliko redovnika bilo u upravi baš s područja Like. A krajem istoga stoljeća bilo je franjevaca, samostanskih trećoredaca i u gradu Jajcu, no za njih nemamo potvrdu da su pripadali Provinciji Sv. Jeronima, franjevaca trećoredaca glagoljaša u Dalmaciji i Kvarneru.
Postoje li pisani ili neki drugi tragovi kojima se može dokazati od kada franjevci trećoredci upotrebljavaju glagoljicu?
U drugoj polovici XIV. st. u Zadru djeluje nekoliko trećoredaca redovnika i neke od njih dokumenti oslovljavaju «de littera scalva», tj. glagoljaši. Svakako, zanimljiv je u tom pogledu i jedan malo poznati dokument u kojemu ih jedan stranac oslovljava glagoljašima. To je bilo baš na Staru godinu 1483. Švicarski dominikanac Felix Fabri vraća se iz Svete zemlje u Švicarsku i na povratku se zaustavlja s hodočasnicima na Prviću i u svojim memoraima ili bolje putopisu, za te redovnike na Prviću piše «da su fratres glagolae», tj. glagoljaši.
Iz svega se može zaključiti kako je to nadasve zanimljivo područje istraživanja. Donedavno se držalo da su glagoljaši bili neuki ili nedovoljno učeni ljudi…
Ne bih rekao da su bili neuki, jer najveći dio njih govorio je i znao latinski ili talijanski, a služili su se stručno i staroslavenskim (ili starohrvatskim) i živim narodnim jezikom hrvatskim. Krajem XV. i početkom XVI. stoljeća imamo nekoliko vrlo stručnih ljudi: fra Blaža Šibenčanina, fra Antuna Vukušića, fra Šimuna Klimantovića, fra Jakova Belića, fra Mateja Mastilića zvanog Bošnjak i mnoge druge. Nisu bili neuki. Za nekoliko njih upotrebljavaju se termini „profesor“, „profesor teologije“, „stručni poznavalac latinskoga“ i „periti staroslavenskoga jezika“. Zanimljiv je slučaj fra Stjepana Belića, Rabljanina koji je službeno od kompetentne vlasti dobio naslov profesor staroslavenskoga jezika i to davne 1494. U dokumentu se izričito veli da ima pravo poučavati jezik i svetu teologiju u svim mjestima i gradovima gdje se nađe.
To je dakle u vrijeme zlatnog doba glagoljice, a kako je bilo kasnije?
Pa i u kasnijim i novijim stoljećima vodilo se računa o školovanju. Svaki redovnik je trebao poznavati barem dolično teologiju, moral, Sveto pismo i crkvene službe i obrede. U XVII. i XVIII. st. neki su franjevci trećoredci završavali škole i u inozemstvu. Neki su fratri, kao što su bili dvojica Bolmarčića i Ivan Zadranin, profesori i na talijanskim učilištima. U samostanima se nastojalo osigurati nekoga stručnog i sposobnog za poučavanje mladih „žakana“ đaka, pripravnika za redovnički i svećenički život. U zajednici je bilo i redovnika koji nisu bili svećenici nego su živjeli puni redovnički duhovni život zajednice sa svim pravima kao i redovnici svećenici.
Kako je u svjetskim mijenama prolazila vaša redovnička glagoljaška zajednica, posebno jer je uglavnom bila na području Mletačke Republike?
Poput drugih, ali možda su u nekim posebno teškim okolnostima bili čak i privilegirani!
Kako to mislite?
Pa evo, primjerice, kada su pod utjecajem prosvjetiteljstva potpuno nestale pojedine redovničke zajednice kao što pavlini, augustinci i neki drugi redovnici, Provincija franjevaca trećoredaca upravo na vrhuncu teških vremena dobiva od mletačkog dužda privilegij otvaranja kuće novicijata i nalaže im se neka se posebno bave poučavanjem mladeži, u opismenjavanju djece na otocima gdje imaju svoje samostane. A to su dobili upravo zato jer su bili glagoljaši. Istina, bio je za to i jedan neobično zaslužni redovnik, a to je fra Antun Juranić koji je i osobno poznavao brojne biskupe i prijateljevao s duždom. To je kraj XVIII. st. I u to vrijeme imamo dvojicu velikih biskupa: biskup Stratiko i biskup Pelegrini, dominikanci, koji su franjevce trećoredce, samsonske glagoljaše štitili i zagovarali i za njih se zauzimali jer su veoma korisni, budući da su se služili narodnim jezikom.
Kakvo je stanje bilo u XIX. stoljeću koje je obilježeno društvenim previranjima?
Na samom početku ovog stoljeća Provincija je izgubila nekoliko samostana: u Osoru, u Rabu, u Kopru, u Vižinadi, u Sustipancu kod Šibenika, na Cresu samostan sv. Nikole, na Porozini. Broj svećenika i redovnika pao je na dvadesetak. Polovicom XIX. st. s buđenjem nacionalne svijesti, čini mi se da se javlja i jači interes za kulturne i duhovne vrijednosti. Tako se u drugoj polovici ovog stoljeća posebna briga posvećuje odgoju i školovanju mlađih naraštaja. Na tom području stekao je neprolazne zasluge, uz neke druge, otac Josip Dujmović, koji je umro 1884. u Zadru. Početkom XIX. st. istaknuo se posebno fra Benedikt Mihaljević, profesor Staroslavenskoga jezika i Povijesti na teologiji u Zadru. U drugoj polovici XIX. st. bilo je više istaknutih duhovnih i kulturnih radnika: fra Pavao Molinari, otac dr. Dragutin Parčić, fra Stejpan Ivančić i drugi.
Što nam možete kazati o XX. stoljeću koje je iznjedrilo mnoge tehničke pronalaske. Kakvo je bilo stanje u Vašoj zajednici?
Kao i u životu čovjeka tako je i u životu jedne zajednice, ima trenutaka kad se gubi poletnost i zanos, a ima trenutaka kada se nastoji doskočiti problemima i raditi i ulagati i davati sve od sebe i svoje energije. Dvadesetih godina XX. st. Provincija iz priobalja ulazi u unutrašnjost Domovine. Tako je godine 1923. otvoren samostan sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu. Bilo je ponuda i u nekoliko drugih gradova da se otvori samostan i proširi područje rada, međutim broj redovnika to nije omogućavao. Tek će se tridesetih godina otvoriti samostan u Ogulinu, zatim u Splitu. Ponovo će oživjeti samostani u području Zadra. Uz Školjić i Zaglav ponovo će dati novi poticaj i život samostan sv. Mihovila u Zadru i samostan i župa sv. Ivanu pokraj Zadra.
Područje rada bilo je i u misijama s iseljenicima u Sjevernoj Americi i u Njemačkoj. Danas su trojica redovnika u misijama, vanjskim, iz Provincije. U drugoj polovici XX. st. uz redoviti pastoralni rad veliki broj redovnika uključen je u pučke misije, razne seminare, vođenje duhovnih vježbi.
U dvadesetom stoljeću istaknulo se više vaših redovnika u Crkvi u Hrvata. Koga biste posebno istaknuli iz redovničke zajednice franjevaca trećoredaca glagoljaša?
Početkom dvadesetoga stoljeća bio je čak general reda član naše Provincije, otac Pijo Dujmović, a na kraju XX. stoljeća bio je general reda fra Ilija Živković, također član naše Provincije. Ne bih želio nabrajati jer znam da je bio zaista velik broj značajnih ljudi koji su radili i bili prisutni u društvenom, kulturnom i duhovnom životu. Ali svakako zaslužuje sve poštovanje i spomen blagopokojni biskup Srećko Badurina, koji je na neki način još uvijek prisutan među redovnicima i u sjećanju ljudi, svojim mudrim i smjernim radom i životom.
Što nam danas znači glagoljica i koja bi mogla biti njezina uloga u budućnosti?
Glagoljica je danas široko područje istraživanja: na području jezika, na području liturgike, stare hrvatske književnosti kojom se bave naši stručni ljudi. A lijepo je čuti da se svaki dana javljaju i poklonici glagoljice i u osnovnim i u srednjim školama.
Mi kao redovnici, nekoć glagoljaši, imamo i pozitivne odredbe, da se od vremena na vrijeme služimo starohrvatskim jezikom u liturgiji kao i u svagdanjem molitvenom životu. Do danas manje-više u svim našim redovničkim kućama (samostanima) molimo prije objeda starohrvatskim jezikom, a u nekim kućama jednom mjesečno se slavi sveta misa na starohrvatskom jeziku.
A što se tiče budućnosti? Kao što nam je odredila nacionalni identitet u prošlosti, trebala bi biti i u budućnosti dio identiteta, pa sutra i u Europskoj zajednici naroda. I glagoljica je jedan od naših doprinosa u duhovnom i kulturnom pogledu za europsku zajednicu naroda.
Kad bih Vas zamolio za zaključnu riječ, što biste zaželjeli da zajednica ostvari?
Želio bih radostan i duhom sv. Franje prožet duhovni život, a glagoljica da nam ostane znak prepoznavanja. Bilo bi lijepo kad bi i dalje bila naš dragi specificum u obilju znakova i simbola. Na mlađima ostaje proučavati naše narodne posebnosti u liturgiji, Svetom pismu, književnosti te na širokom području što pokriva termin glagoljica. [Mario Udina/KTA]
