Predratni profesor sveučilišta u Sarajevu, koji je u međuvremenu bio ideolog velikosrpske politike i, po nekim javno iznesenim tvrdnjama, prvi suradnik Slobodana Miloševića, u sljedeće četiri godine obnašat će dužnost jednog od dvojice potpredsjednika Republike Srpske sjedeći u fotelji namijenjenoj predstavniku Hrvata.
U jednoj kratkoj biografiji Emila Vlajkija – o njemu je, naime, ovdje riječ – stoji da je rođen u staroj dubrovačkoj obitelji, odrastao u Splitu, u Zagrebu završio Fakultet političkih znanosti i Ekonomski fakultet, magistrirao u Parizu… Objavio je više knjiga u kojima se bavi krizom nastalom raspadom bivše Jugoslavije, a zadnje dvije u nizu nose naslove “Demonizacija Srba” i “Američki teror”.
Ostat će zapamćen i po tome što srebrenički masakr nad Bošnjacima naziva takozvanim, svrgavanje Slobodana Miloševića pučem koji je označio dolazak na vlast “prozapadne i proameričke marionetske vlasti”, a najapsurdnije u cijeloj priči je to što je izabran na dužnost koja, po njegovom mišljenju, ne bi trebala ni postojati.
Funkcije (bošnjačkog i hrvatskog) potpredsjednika Republike Srpske uvedene su, naime, u sklopu ustavnih promjena temeljenih na odluci ustavnog suda BiH da sva tri naroda, Bošnjaci, Hrvati i Srbi, trebaju biti konstitutivna na čitavom teritoriju BiH, što Vlajki žestoko osporava tvrdeći da je “nakaradno shvaćena konstitutivnost omča oko vrata RS, jer nekoliko postotaka stanovnika u Republici Srpskoj može raditi što god hoće i biti pravno jače od ostalih 90 posto stanovništva”.
Vlajki tvrdi da su, prema Washingtonskom i Daytonskom sporazumu, Srbi jedini konstitutivan narod u Republici Srpskoj, a da “Hrvati i Bošnjaci kao građani RS imaju pravo na sve što je predviđeno za građanske demokracije, na sva prava koja su im zagarantirana kao manjinama”.
Nakon objave izbornih rezultata, Vlajki je, prema pisanju sarajevskog tiska, uzviknuo: “Svim srcem ću surađivati s Miloradom Dodikom ako on iskreno ostane na poziciji obrane srpstva i obrani ovog područja od islamizacije.”
Prije nekoliko godina za Dodika je tvrdio da je američki čovjek (Vlajki je “intelektualac koji bez dlake na jeziku optužuje vladajuće garniture Sjedinjenih Američkih Država za mnoga zla naše sadašnjosti i bliske prošlosti”), da je na čelu nenormalne koalicije te da se “u ovom času prikazuje kao ultranacionalist kome ni Karadžić ni Mladić zajedno nisu ni do koljena”. Bit će da se u međuvremenu uvjerio da se Dodik ne “prikazuje”.
Kako takav kandidat može biti izabran na potpredsjedničko mjesto namijenjeno hrvatskom predstavniku? Najkraći odgovor, kao i kada je riječ o izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH, glasi – po zakonu. Istina, po nelogičnom i nakaradnom zakonu, zakonu koji jednom dijelu građana BiH ne jamči temeljno ljudsko pravo da slobodno bira svoje političke predstavnike, ali po zakonu.
A zakon, to jest Ustav RS-a i izborni zakon, kaže da će među kandidatima za predsjednika RS-a biti izabran onaj koji dobije najviše glasova, što je posve logično, a da će za potpredsjednike biti izabrani kandidati iz preostala dva konstitutivna naroda koji dobiju najviše glasova, što baš i nije logično jer u izbornim pravilima nema čak ni naznake da bi potpredsjednike birali pripadnici odgovarajućeg naroda.
Vlajki je jednostavno iskoristio mogućnost koju mu pružaju ustav i zakon – prije godinu dana objavio je da je Hrvat te ušao u izbornu utrku kao kandidat Narodne demokratske stranke.
Sarajevski je tisak objavio da se Mile Kudić, član Središnjeg izbornog povjerenstva, obratio Sudu BiH, osporavajući Vlajkijev izbor. Ističući da je Vlajki “odjednom postao Hrvat”, da ima svega 614 glasova više od sljedećeg kandidata za (pot)predsjednika iz reda hrvatskog naroda te da je broj nevažećih listića 38.082, Kudić traži ponovno brojenje glasova. No, malo je vjerojatno da će time Vlajkija izbaciti iz igre. [Ivan Šabić / Vjesnik]
