Jesu li države bivše Jugoslavije uopće na radaru Amerike?
Amerika kao globalna sila prati sve sto se događa na svijetu. Ona ima naravno promatračke radare za velike zemlje, a i za one manje kao što je slučaj sa zemljama jugoistočne Europe. A naša regija se definitivno već odavno nalazi na ovom malom radaru, potisnuta u drugi ili čak treći plan drugim svjetskim krizama. U Washingtonu postoji još uvijek interes za Balkan. U centru pažnje su otvorene ili tinjajuće krize u BiH, na Kosovu ili u Srbiji. Hrvatsku Washington vidi na sigurnoj strani, u naručju EU, tako da tu nema prevelike brige. A za neku odlučniju aktivnu politiku prema BiH, Kosovu ili Srbiji nedostaje energije, a često i suglasnosti europskih partnera.
Problem je druge prirode: nas kriza nikad nije napustila. Ona nije više krvavo akutna kao tokom ratova, nego smo je odavno internalizirali te živimo u permanentnoj krizi koja nam se zbog nedostatka alternativa čini normalnom. I tu je suštinski problem: slučajevi kao Sanader nisu slučajni, i nisu pojedinačni slučajevi. Ali od silnih manjih i većih Sanadera na svim nivoima vlasti, u gospodarstvu, u susjedstvu, sve nam se čini da tako mora biti. A ne mora.
Kako ocjenjujete regionalnu politiku Ive Josipovića te pomirenje sa Srbijom koje provodi uz pomoć Borisa Tadića?
Svaki korak k pomirenju je poželjan, prijeko potreban. I ja mislim da je – pored činjenica o počinjenim zločinima i ustanovljenja individualne krivice – potreba jedna konstruktivna politizacija diskursa o prošlosti. Dakle, političari moraju početi s aktivnim promoviranjem pomirenja u regionalnom kontekstu.
Naravno, proces katarze se još nije desio, put je dug. Na tom putu bitno je biti svjestan nekoliko stvari. Guranje pod tepih prošlosti i bacanje ideološkog plašta preko nje, a slično se desilo poslije Drugog svjetskog rata od strane Tita i Komunističke partije, ne rješava ništa, nego ostavlja bolne rane koje se kad-tad vraćaju. Mi ćemo još nekoliko generacija nositi na ramenima teret devedesetih, crnog i duboko traumatizirajućeg perioda koji će nas dugo pratiti. A ne možemo ga se osloboditi pukim parolama da gledamo u budućnost i da se ne opterećujemo prošlošću. Iza takvih parola se nažalost često krije poziv na zaborav, na aboliciju vlastite odgovornosti.
Vedran Džihić, predavač na bečkom Institutu političkih znanosti, u intervjuu Tportalu
