Partijsko zlato, o kojem je nedavno javno progovorio Zdravko Tomac, je doista postojalo! Potvrdio je to Dušan Plećaš koji je devedesetih bio sekretar Saveza komunista Hrvatske.
“Da, ne samo da sam čuo za partijsko zlato, nego sam ga i vidio”, izjavio je Plećaš za Jutarnji list. Plećaš je jedini čovjek koji je uspio vidjeti zlato o kojem se u najavi svoje nove knjige široko raspisao Zdravko Tomac , tvrdeći kako mu je u siječnju 1991. godine tadašnji šef socijaldemokrata Ivica Račan otkrio da će blagom iz trezora Komunističke partije financirati otpor srpskoj agresiji, piše u Jutarnjem listu Jelena Lovrić.
U Članku dalje stoji: “Izvjestan problem je činjenica da je komad zlata, što ga je Plećaš slijedom svoje funkcije dobio na čuvanje, bio vrlo skromnih dimenzija: dvadeset, najviše trideset centimetara dugačak, jedva kilogram, dva težak. Toliko na sebi nose bolje sređene hrvatske tajkunice. Teško da bi se novcem od prodaje moglo dobiti dovoljno za ilegalno naoružavanje zemlje i vođenje rata. Osim ako Tomac i Račan nisu računali da će, poput Isusa, s nekoliko ribica nahraniti tisuće. Valjda se upravo zbog patuljaste veličine partijske zlatnine o njoj dosad ništa nije znalo.”
U traganju za istinom o tajnom partijskom blagu ona je razgovarala s velikim brojem ljudi, ali su svi odreda rekli da o zlatu ništa ne znaju, ništa nisu čuli, ništa vidjeli. A svi su bili ili u partijskom rukovodstvu ili su se s Ivicom Račanom intenzivno družili, ne samo po stranačkoj nego i po prijateljskoj liniji.
Evo popisa osoba s kojima je Jelena Lovrić razgovarala: Mato Arlović, koji je u SKH-SDP došao 1991. i godinama potom bio dijelom najužeg stranačkog rukovodstva, Dušan Bilandžić, koji je također devedesetih bio u rukovodstvu Račanove stranke,Stjepan Ivanišević, veliki Račanov prijatelj i u njegovoj trećesiječanjskoj vladi ministar pravosuđa, Josip Leko, koji je potkraj 1991. postao poslovni direktor stranke, a sve do Račanove smrti bio mu je i vrlo blizak prijatelj, Branko Puharić, koji je godinama bio u rukovodstvu Saveza komunista Hrvatske, a devedesetih, kada je u prvom sazivu višestranačkog Sabora bio šef kluba stranaka lijevog bloka, s Račanom je bio u svakodnevnoj intenzivnoj komunikaciji, Zorica Stipetić, koja je s Račanom devedesetih još bila u vrlo intimnom, obiteljskom prijateljstvu, usto i partijski angažirana te Mira Šuvar, udovica Stipe Šuvara, koja je bila vrlo upućena u odnose u Savezu komunista.
Oni tvrde da je priča o zlatu izmišljotina, da je je riječ o najnovijem uratku iz arsenala hrvatskog baruna Münchausena…
Jelena Lovrić zaključuje kako “objašnjenje misterija da je partijsko zlato postojalo a da za njega nitko nije znao ne treba tražiti u komunističkoj konspiraciji – ili, kako kaže Tomac, najstrože čuvanoj partijskoj tajni – nego u njegovoj beznačajnosti”. Ona, naime, piše da je komad zlata bio vrlo skromnih dimenzija: dvadeset, najviše trideset centimetara dugačak, jedva kilogram, dva težak. “Toliko na sebi nose bolje sređene hrvatske tajkunice”, dodaje Lovrić.
Plećaš o porijeklu zlata zna ono što su mu rekli: nakon intervencije Sovjetskog saveza u Čehoslovačkoj, kada se Tito bojao da bi ruski tenkovi mogli preći i jugoslavensku granicu, navodno je partijska centrala u Beogradu svim republičkim i pokrajinskim organizacijama dostavila nešto zlatnine, neka im se nađe, zlu ne trebalo, u slučaju rata. Plećaš, međutim, ne zna što se poslije dogodilo s tom rezervom. Na službenim se sjednicama stranačkog rukovodstva o tome nije odlučivalo.
Iz cijele priče nameće se zaključak da su Tito i njegovi suradnici bili prilično neupućeni ili jako škrti.
No, i tako “skroman” komad zlata danas bi, kod otkupljivača lomljenog zlata, vrijedio između 300 i 600 tisuća kuna, osvisno o tome je li težio kilogram ili dva. I nestao je bez traga, netko od onih koji su mu imali pristup ga je pospremio na sigurno mjesto, ali se preko toga, kad je riječ o partijskom zlatu, očito može prijeći bez postavljanja “suvišnih” pitanja. [i.m.]
