Sadržaj najradosnijeg kršćanskoga blagdana, Božića, stoljećima je inspiracija umjetnicima, ali i ostalim “zemljarima” koji ovaj događaj na sebi razumljiv i blizak način interpretiraju. Zato upravo božićni običaji predstavljaju najbogatiji dio tradicije mnogih naroda. Kako je to sve kod Hrvata i što možemo u budućnosti očekivati pitali smo gosp. Josipa Barleka, višeg kustosa Etnografskog muzeja u Zagrebu.
Rodom iz pitome Podravine gosp. Barlek, premda već više od 40 godina živi i radi u Zagrebu, nije izgubio nit koja ga veže s rodnim krajem. štoviše, oni koji ga znaju reći će da je kroz svoj rad izvrsno upoznao i ostale krajeve Hrvatske, pa se gdje god dođe osjeća kao kod kuće. Etnografijom se bavi od školskih dana, a „duša narodna” koju čine narodni običaji dio je njegovoga habitusa. Između ostaloga je i predsjednik Udruge Prijatelji hrvatskih božićnih jaslica, a područje zanimanja posljednjih godina su mu običaji, vjerovanja i pučka pobožnost vezana uz dvije najvažnije kršćanske svetkovine: Uskrs i Božić. Zbog predanosti poslu vrlo često je negdje „na terenu” i kada ga tražite na telefonski broj Etnografskog muzeja reći će vam da je on “leteći” i sugerirati da ga pokušate kontaktirati na mobitel. Upravo tako smo i učinili kada smo željeli saznati nešto više o hrvatskim božićnim narodnim običajima.
Poštovani gosp. Barlek, svetkovina Rođenja Gospodnjega, u narodu poznatija kao Božić, ima velik odjek u svijetu folklora i narodne tradicije. Kao vrstan poznavatelj etnologije, što biste izdvojili kao posebno i na koji se to način realizira?
Mnogo toga se može smatrati posebnim, od ozračja radosnog iščekivanja došašća do Badnje večeri, a onda i same proslave Božića. No, zadržat ću se samo na nekim važnijim stvarima povezanima s Badnjakom i Božićem.
Nekoć je na Badnjak, od samog jutra, bilo sve u pokretu i mogli bismo puno toga reći. Meni je posebno zanimljiv običaj pravljenja božićnoga kruha koji se u našim krajevima različito naziva: česnic (Lika), litnjak, ljetnica, kićenjak (Slavonija i Srijem), božićnjak (Banovina i okolica Slunja), koledni kruh (Zagorje), božićnjak (Slunjski kraj)… On je i slikovito ukrašen nekim znakom ili mnoštvom njih, od pletenice koja ga dijeli na četiri polja do raznolikih likova domaćih životinja, klasja, kolijevke i raznog oruđa, simbolizirajući rodnost i plodnost uz obilje svega što se u novoj godini očekuje. Sam kruh simbolizira obilje, pa se često spominje i u nagovorima božićnih čestitara koji žele “kruha i mira” ili “kruha, vina i Božjega blagoslova”. Najstariji prikaz ukrašenog božićnoga kruha nalazimo u tzv. Hrvojevom misalu izrađenom oko 1404.
Inače, svi su se poslovi na Badnjak nastojali što brže i bolje obaviti, čak i nekoliko dana unaprijed kako bi za božićne dane sve bilo spremno i pri ruci. Čak se i hrana i „nastir” za blago donio ranije u staju.
Osim toga, spomenuo bih i danas već zaboravljeni „badnjak”, panj ili komad debla dug 1,5 – 2 metra (od hrasta ili bukve) koji se nekoć palio na otvorenom ognjištu, a sad se samo ponegdje javlja kao veća ili manja cjepanica u peći ili samo kao svijetlo svijeće ili električne rasvjete koja gori tijekom cijele noći. Taj je običaj u davnini bio povezan s mladim suncem kojemu je trebalo pomoći vatrom ili ognjem, a prenijelo se postepeno, zaboravljajući na prvobitni smisao, na novorođenoga Boga – Božića.
Običaj paljenja badnjaka upoznali su Hrvati u današnjoj domovini iz mediteranskog kulturnog kruga. Najstariji primjer paljenja badnjaka u našim krajevima zabilježen je u Liber statutorum ciuitatis Ragussi 1272. u Dubrovniku. Deblo ili panj badnjak (na prekide) gori do Bogojavljenja, to jest do Sveta tri kralja.
Središnje mjesto u ovom vremenu, dakako, jest Božić. Na taj dan se nije išlo u goste već se on provodilo kod kuće u krugu obitelji. U čestitanje se išlo na Stjepandan ili Ivandan. Samo se osobiti čestitar nazvan: polaznik, položaj, poležaj, poležajec rado primao i očekivao na Božić rano ujutro. On mora biti muško – da bi donio sreću – te da „čvrsto sjeda” – kako bi i kokoši čvrsto sjedile. Znaju ga posipati žitom izazivajući plodnost godine. Uz to bi se nadao pokoji nagovor: “Čuk, čuk, pisana, čogana, pergana, daj Bog piščokov, tri kokoši i jednog pevca!” (Podravske Sesvete).
Polaznik izriče čestitku s dobrim željama u kićenom obliku, primjerice: „Na tom mladom letu, zdravi, veseli, tusti, debeli, kak’ jeli jeleni. Daj vam Bog piličov, guščičov, račičov, teličov, ždrebičov i se kaj si od srca želite. ” (Koprivnica)… “Kobile vam se ždribile, krave vam se telile, ovce se janjile, kokoši nesle jajca i legle se! ” (Otok, Vinkovci).
Nekoć nije bilo poznato darivanje pod granu ili bor. Djecu se darivalo orasima, lješnjacima, bademima, suhim smokvama, rogačima, crvenim jabukama… Voće se dijelilo šakom, kako tog dana tako i ostalih, naročito onima koji bi došli pjevati i kole(n)dati.
Blagdanski stol za Božić smije biti samo “kak na Božić” – obilno, pa se uvijek priprema prava gozba – mirisima hladetine i kuhanih kobasica blagovanih po povratku s Polnoćke pridružili bi se tokom dana ostali, od juhe (od živadi) s rezancima do pečene vratine, češnjovki, purice i guske koji su se stapali s mirisom posebnog božićnog kruha i „dizanih” kolača, s orasima, makom i pekmezom. Božić je uvijek značio radost i veselje, a uz to i obilje svake vrste, pa je tada u svakoj obitelji moralo biti svega pomalo, makar je obitelj drugih dana oskudijevala.
Koji su običaji koji se osobito njeguju kod Hrvata?
Ono pravo što nas čini pravim Hrvatima božićarima su naše prekrasne i prastare pjesme. Tijekom narodnog preporoda u prvoj polovici 19. st. pojedini hrvatski krajevi počeli su prihvaćati božićne pjesme jedni od drugih, pa su međusobnim obogaćivanjem one postale općenita narodna svojina. Tako nam je Dalmacija darovala: U se vrime godišta i Veseli se Majko Božja; Istra Tri kralja jahahu, sjeverna Hrvatska niz pjesama s najpoznatijom Narodi nam se koju se zbog opće prihvaćenosti u hrvatskom narodu može slobodno smatrati hrvatskom božićnom himnom. Spomenuo bih još i posebnu vrstu božićnih pjesama: uspavanke, koje su u našoj baštini brojne, pune nježnosti i obiteljske intimnosti. Jedna od njih je i Djetešce nam se rodilo.
Kad smo već kod dječjih radosti, moramo ustvrditi da je djeci (ali i odraslima) jedan od najdražih običaja pravljenje božićnih jaslica. što nam o tom običaju možete reći?
Da, izrađivanje božićnih jaslica je također udomaćena tradicija. Kod nas su one nastale na temelju europskih utjecaja prikazivanja napuljskih i sicilijanskij jaslica, pa ih u crkvama nalazimo od 17. st., a u kućnoj primjeni zadnjih dvjestotinjak godina. Neke od sačuvanih narodnih ili pučkih jaslica s kraja 19. st. i početka 20. st. smatraju se pravim remek-djelima pučkog rukotvorstva. Najljepše i najstarije primjere pučkih božićnih jaslica pod nazivom Betlehem nalazimo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.
Nema katoličke sredine koja u slavljenju Božića ne poseže za božićnim jaslicama kao božićnim rekvizitom. One su danas toliko uobičajene da su postale neizostavnim simbolom tog u našem narodu najobljubljenijeg blagdana.
Kod nas se o jaslicama nije mnogo pisalo, nije ih se ni proučavalo, ni obrađivalo, a kamoli klasificiralo. Pa čak štoviše, ne tako davno u ono doba ili nedoba, prije dvadesetak i više godina, u doba socijalizma su bile čak i nepoželjne i zabranjivane na javnim mjestima.
No o jaslicama se govorilo, one su postojale, radile se i gradile. Zbog njih se išlo i ide u posjete, ide ih se gledati. Rade se za djecu i rade ih oni poput djece. Njih pokreću ideje, a ne želja za novcem. Rade ih graditelji svih struka. što ih pokreće? To je duboko u njima – proživljavanje srca i otvaranje duše koja se, poput dječje, raduje radosnom događaju koji je pokrenuo povijest – rođenju Sina Božjega. On se rodio poput mnogih malih ljudi, siromaha i patnika. Njega je na ovaj način, postavljajući žive jaslice 1223. sv. Franjo častio u mjestu Greccio. Veličao je Sina Božjega koji s čovjekom dijeli njegovu sudbinu, koji je postao čovjekom.
Kako gledate na pojavu da se u predbožićno vrijeme, tj. u vrijeme došašća održavaju božićni koncerti i sl.? Mnogi su mišljenja da bi to sve bilo bolje ostaviti za božićno vrijeme, dakle nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega?
Ovo je dvojako pitanje. Jasno je da nije potpuno primjereno u došašću radovati se radošću koja je primjerena Božiću, jer sve ima svoj redoslijed. Došašće je doba smirenja duha, pa nema više veselja. Ne svadbuje se više i ne pjeva. Ovo doba poniznosti i poniranja u sebe imalo je u Lici poseban naziv: „zavezi”. Spomendan sv. Katarine koja je imala atribut Kristove zaručnice, označavao je posljednji dan svadbovanja za tu godinu. Govorilo se slikovito: “Sveta Kata – zadnja svadba”.
No, mnoga kulturno-umjetnička društva već imaju trend priređivanja koncerata u vrijeme došašća. To znači da se oni angažiraju i već duže vrijeme nose tu radost pripreme. Zato mislim da ti koncerti nisu naškodili duhu Božića. Ali s druge strane su motivirali i u sve uključili mnogo više ljudi nego što je to samo crkveni zbor. Ovakav proslava je, rekao bih, javna, koliko god je duhu adventa neprimjerena ona je duhu Božića otvorena. Neki su ljudi otvoreni za Božić cijelu godinu. Tako mi je rekao pater Duda da on živi cijelu godinu za Božić. On nosi duh Božića u sebi, a svi koji nose duh Božića u sebi ne mogu pogriješiti.
Već je ustaljena tvrdnja da se Božić komercijalizirao. Kako kao etnograf gledate na pojavu Djeda Mraza? Je li time ideja Božića obogaćena ili je skrenula s osnovne zamisli?
Smisao Božića je u radosti darivanja. U hrvatskoj tradiciji postoje četiri darovatelja djece. Tri su božićna, duge tradicije: sv. Nikola, sv. Lucija i Dijete Isus; dok je četvrti, novogodišnji, Djed Mraz koji je greškom brze pretvorbe kod nas imenovan i Djedom Božićnjakom.
Djed Mraz ustoličio se kod nas poslije Drugog svjetskog rata u doba komunizma i socijalizma i posve je nalik zapadnjačkom Santa Klausu. Uveden je iz ideoloških razloga. Još prije nego kod nas, nalazimo ga u tadašnjem Sovjetskom Savezu, gdje je i stvoren. Njime se htjelo istisnuti božićnu tradiciju, a danas je jasno kako to nije imalo uspjeha. Stoga, kada proučavamo lik Djeda Mraza uviđamo da je on samo jedan dodatak djeci i roditeljima koji su se na njega naviknuli. Mislim da on neće dalje štetiti Božiću jer duh Božića je preživio pored njega i doba socijalizma. Božić je bio u kući, obitelji, crkvi, a djeca koja su bila u kontaktu s crkvom dobivala su dvostruko.
Postoji li bojazan da će naš narod izgubiti dio svojih običaja ako Republika Hrvatska u procesu europskih integracija uđe u EU?
Sadržaj odgovora na ovo pitanje možemo gledati i kao dobro, ali i kao opasnost. Opasnost uvijek prijeti da nam eskaliraju neki novi običaji koji nisu bili u našoj sredini, koji se nameću nekom potrošačkom logikom ili ekspanzijom. Porobljavanje jačih, tj. većih kultura manje kulture. Međutim, vitalni narodi koji drže do sebe – ali mora imati života u sebi – to će moći prevladati. Recimo, mi smo svjedoci da mali narod Baski u Europi i dandanas plijeni pozornost čuvanjem tradicije. Mislim da će tako i Hrvati uspjeti ako budu držali do sebe i svojih običaja. Pa ako što i uđe u naš korpus, i ono se kasnije primi i postane naše, to nije opasnost nego je opasnost kada uzimamo nešto što niti je živo niti je u duhu našega naroda, poput tzv. Noći vještica ili Valentinova. To su čisto komercijalizirani pokreti i nose nam samo groznicu koja našem duhu ne treba.
Prateći običaje i tradiciju kroz povijesni tijek, možete li nam reći je li i u Hrvata prisutan trend odumiranja nekih božićnih tradicionalnih sadržaja te kako vidite slavljenje najradosnijeg kršćanskoga blagdana za, primjerice, 30 godina?
Sigurno je i kod nas došao trenutak kada su božićni običaji polako odumirali. Međutim, s renesansom državnosti mnogi su se običaji ne samo obnovili nego su toliko postali jaki da smo i mi koji ih pratimo iznenađeni. Tako su, recimo, neke pojave poput odlaska na mise zornice doživjele pravi preporod: ljudi hrle na zornice u svim krajevima! Jedan mi je duhovnik rekao da bi bio sretan kad bi se ljudi tako pripremali za Božić kao što dolaze na zornice. Znači da se nešto probudilo, a u tom buđenju sada je postalo mnogo toga javno. A mnogo toga što je javno, kad se malo popularizira, neće odumrijeti.
Što se tiče budućnosti: Božića će uvijek biti, ne samo za 30 nego i 330 godina, jer Božić je jedna univerzalna poruka mira, dobrote i ljubavi koja u sklopu svih tih narodnih običaja svjetla, vatre, zelenila…, doživljava uvijek neku, kako bi se reklo, potrebu da ljudsko srce obuzme radošću i željom za boljitkom, očekujući novo, sretnije doba.
Razgovarao: Josip Vajdner | Katolički tjednik
