Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Opet je, ovoga puta zahvaljujući, kako pojedini mediji ističu, “ambicioznoj ideji” predsjednika SDP-a BiH Zlatka Lagumdžije, aktualna priča o Daytonu 2, novoj međunarodnoj konferenciji koja bi trebala mirnodopskom razdoblju prilagoditi ustav BiH, napisan 1995. u formi IV. aneksa Općeg sporazuma o miru, poznatijeg kao Daytonski sporazum.
O takvoj jednoj konferenciji dugo se govori, neki skupovi posvećeni ustavnom preuređenju BiH već su nazivani tim imenom (na primjer, sastanak čelnika vodećih političkih stranaka, u nazočnosti pomoćnika američke državne tajnice Jamesa Steinberga, europskog povjerenika za proširenje Ollija Rehna i švedskog ministra vanjskih poslova Carla Bildta, održan 2009. u Butmiru kraj Sarajeva), tako da ideja nije osobito originalna, a pitanje je koliko uopće ima smisla.
Inače, “ambiciozna ideja”, koliko se može razabrati iz izvješća o boravku Zlatka Lagumdžije u Sjedinjenim Državama, spomenuta je najprije za Lagumdžijina susreta s kongresnikom Michaelom Turnerom, a onda i za još nekih njegovih susreta s američkim političarima. A Turner je nekoliko dana prije o njoj govorio na Bruxelleskom forumu, povezujući pri tome Dayton 2 s rješavanjem pitanja Kosova. Prema njegovu mišljenju, naime, “Dayton 2” bio bi prigoda za sveukupno rješenje otvorenih problema, uključujući BiH i Kosovo.
Nakon što je u kratkom razdoblju ideja iznova aktualizirana tijekom Lagumdžijina posjeta SAD-u, američki veleposlanik u BiH Patrick Moon izjavio je da promjene unutarnjih granica i teritorijalne organizacije u BiH nisu moguće. Njegov zamjenik Jonathan Moore bio je još jasniji: “Mi ne želimo vidjeti nikakve promjene Daytonskog sporazuma. Što se tiče Ustava BiH, on se može mijenjati amandmanima, ali ne želimo da se mijenja struktura. Ne očekujemo da će biti treći entitet”, izjavio je Moore u intervjuu portalu Sarajevo-x te napomenuo da se može raspravljati o tome koliko će biti kantona u Federaciji i Republici Srpskoj.
Sve u svemu, čini se da će Dayton 2 ostati tek “ambiciozna ideja”, što je i logično jer – za razliku od ratne 1995. kada su se odluke donosile za zelenim stolom, na temelju stanja na bojištu – u BiH danas postoji ustavno-pravni okvir kojim je propisana procedura prema kojoj se ustavne promjene provode. A to znači da se o njima može razgovarati i na neformalnim skupovima, koji mogu biti smjerokaz i poticaj domaćim političkim akterima, ali se na tim skupovima “posao” ne može zaključiti – konačna se odluka donosi u državnom parlamentu, odgovarajućom većinom u oba parlamentarna doma, zastupničkom i domu naroda.
I površan pogled na političku scenu u BiH dovoljan je da se vidi kako su promjene nužne, čak hitno potrebne, ali i da nikakav konsenzus nije moguć. O tome svjedoče izbori na kojima je bošnjačkim glasovima popunjeno hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH, a srpskim mjesto potpredsjednika Republike Srpske namijenjeno hrvatskom predstavniku, a potom pet i pol mjeseci iscrpljivanja u pokušajima okupljanja parlamentarne većine te formiranja vlasti u Federaciji BiH bez stranaka koje su dobile veliku većinu hrvatskih glasova.
Doduše, iz koalicije okupljene oko SDP-ove platforme, koju čine SDP BiH, SDA, HSP BiH i NSRB, stižu najave ustavnih promjena kojima bi se uklonile spomenute izborne “anomalije”. Predsjednik HSP-a Zvonko Jurišić kaže da su “platformom dogovorene okvirne izmjene i one su jamstvo kako se više nikada neće dogoditi jednom narodu da mu člana Predsjedništva biraju drugi narodi”.
No, znajući da je SDP BiH, u čijim je “laboratorijima” Platforma nastala, dva puta “instalirao” nelegitimnoga hrvatskog člana Predsjedništva, da je nakon izbora sklopio koaliciju s HSP-om i NSRB-om, a da je u pregovore s HSDZ-om i HDZ-om 1990, koji su osvojili većinu hrvatskih glasova, ušao tek kad nije bilo drugog izlaza, te da je, na koncu, formirao vlast koja ne uključuje većinsku volju hrvatskih birača, pitanje je što iz tog dogovora može proizaći. U Platformi se, istina, spominje izbor članova Predsjedništva u Parlamentu, što je i ranije spominjano kao način za otklanjanje mogućnosti da jedan narod drugome izabere člana Predsjedništva. No, uz ustavne promjene koje je 2002. nametnuo Wolfgang Petritsch, prema kojima je za usvajanje odluka u Domu naroda potrebna natpolovična većina ukupnog broja izaslanika i tek jedna trećina glasova iz svakog nacionalnoga kluba, te uz, i ove godine zabilježene, manipulacije s izborom hrvatskih zastupnika u kantonima s bošnjačkom većinom, izbor u Parlamentu može biti jamstvo za to da hrvatskog člana Predsjedništva neće birati Bošnjaci, ali ne i jamstvo da ga neće birati zastupnici koje su izabrali Bošnjaci.
Za ovo drugo jamstvo nužne su temeljitije ustavne promjene, koje bi opravdale naziv Dayton 2, a za njih nema potpore ni u BiH ni u međunarodnoj zajednici.
