Izbori su fer i korektni te imaju smisla tek ako se uvažava princip jednakosti i ako je svaki glas važan, jer samo tad onaj moćnik i političar ima razloga bojati se mog glasa, koji ga može učiniti bivšim ili ga vratiti u politički život. Nažalost, ovdje gdje živim tog principa nema
Piše Bojan Domić | Vitez.info
Izbori su praznik demokracije. Ova, već otrcana fraza koju ste čuli manje više svaki put kad je “došao i taj dan”, kada su Vas svi raspoloživi mediji pozivali da neizostavno “iskoristite svoje građansko pravo”, kad su vas stranački aktivisti danima pozivali i vrbovali “da ne dopustite da drugi biraju umjesto Vas”, da “glasujete za promjene i bolje sutra” i sve to uz sav arsenal motivirajućih, a Vama manje ili više dopadljivih aktivnosti.
Načelno govoreći i u duhu tekovina demokracije, ima i istine u ovoj već potrošenoj frazi o praznovanju narodne volje na jedan dan. Daleko od tog da su izbori nebitni, te sam i ja, kao “odgovorna jedinka”, s nekim papirićem i olovkom u ruci, u nekom kutu škole ili Doma kulture, odlučivao o tom nečemu bitnom, praznujući veliki dan i blagujući tekovine Demokracije.
I da – ima istine u tom. Itekako smo bitni. I ne slušajte sve one koji govore “da se ništa ne može učiniti” i da se sve već zna “i da jedan glas ne može ništa promijeniti”.
Izbori su itekako važni i mi na taj dan praznujemo – važni smo, pita nas se nešto i do nas je!!! Vjerujte, tad smo mi toliko bitni da svi oni politički moćnici s TV ekrana, koji nam tako vješto tumače nešto o ekonomiji, društvu, proračunu i tko zna čemu još, izgledajući tako sigurni i samouvjereni, tad strahuju.
Da, strahuju, nego što. I to, znate od čega?! Baš od tog da će im možda trebati još samo jedan glas – baš Vaš glas. I strahuju, bez obzira na sve procjene i uvjeravanja suradnika da je “sve pod kontrolom”.
Jedan ili više glasova političara i moćnika često pretvori u “bivšeg”. A biti bivši, a dobro ti bilo, baš i nije najsretniji razvoj situacije. Jer, ne kažu zaludu da je najgora kletva: ” Da Bog da imao, pa nemao”.
Naravno da sam svoje pravo i obvezu svetkovanja i praznovanja na demokratski način upražnjavao u svakoj prilici, a tih prilika je u BiH bilo počesto i tako je išlo sve do sad, odnosno do 7. kolovoza 2011. godine, konkretnije do prijevremenih izbora za načelnika općine Travnik.
Ove izbore ću pamtit kao prve koje sam bojkotirao, te pozivao sve ostale da isto čine.
Najlogičnije pitanje je zašto? Zašto poslije toliko pozivanja da sudjelujemo na glasovanju i izborima? Zašto sad to?! Nije li to suprotno civilizacijskim dosezima Demokracije ili kako mogu riješiti neki problem, ako politički ne sudjelujem u traženju rješenja?!
Pitanja je mnogo, a odgovor je takav kakav je i nije mogao biti drukčiji!!! Odgovor je jednostavno – bojkot. Zašto bojkot i zašto je tako, a nije moglo biti drukčije?
Izbori su fer i korektni te imaju smisla tek ako se uvažava princip jednakosti i ako je svaki glas važan, jer samo tad onaj moćnik i političar ima razloga bojati se mog glasa, koji ga može učiniti bivšim ili ga vratiti u politički život. Nažalost, ovdje gdje živim tog principa nema. Ovdje se ne uvažava glas cijelog jednog naroda, a kamoli pojedinca, te on tako nejednak i nema svrhe bilo što praznovati ili sudjelovati u tomu.
Protiv sam svih onih koji su imali ideje da u našem Travniku mi budemo oni koji će presuditi drugima, te predlagali da Hrvati budu jezičak na vagi koji bi mogao između dva bošnjačka kandidata odlučiti o pobjedniku.
U BiH pa i našem Travniku žive tri naroda i minimum uvažavanje i poštivanja podrazumijeva da dopustimo da svaki narod odlučuje o onome tko će ga zastupati. Naravno, potom u punom konsenzusu trebamo graditi budućnost, uvažavajući sva prava jedni drugima. Nametanjem volje drugima, samo produbljujemo krizu i nepovjerenje među narodima u ovoj našoj nesretnoj zemlji.
Kad se jednom “nametanje” uzme kao načelo onda sve postaje upitno i problematično. Znam da je izići na izbore, pored tog što je pravo – i obveza. Ali, ja ne mogu ispunjavati svoju obvezu, ako moj glas nikog ne obvezuje. A, upravo to se dogodilo na prostorima BiH cijelom jednom (ili preciznije – najvećem dijelu jednog naroda). Ispunili su svoju obvezu – izišli na izbore i dali glas, ali oni drugi nisu ispunili svoju obvezu – i uvažili taj glas.
Željko Komšić je jedan i kažu aktivisti njegove stranke – neponovljiv. Slažem se. I dodajem – ne ponovio se više nikad nikom. Čovjek koji zastupa jedan narod izabran je – glasovima drugog naroda. Danas u Travniku, mudri travničani kažu da znaju tek da će se novi načelnik zvati Admir, a koliko će kojem Admiru glasova nedostajati da bude ili ne bude bivši ili budući, ne znaju. Nisu toliko mudri, ali su vrlo realni. Na ovaj način bh. praznovanje demokracije je ogoljeno do srži i sad više neće samo jedan čovjek vikati “Car je gol”.
Ja samo znam jedno. I jednom i drugom će nedostajati glas cijelog jednog naroda, a kad jedan narod šuti, malo tko ima razloga praznovati, a demokracije nema ni na mapi. Pa sad tko voli nek’ izvoli, nek’ praznuje i bira.
Sretna mu takva Bosna i Hercegovina i demokracija u njoj.
