“Dossier Boričevac” urednika (i jednog od autora) Josipa Pavičića (r. 1944. u Bjelovaru, u obitelji podrijetlom iz Boričevca), objavljen u izdanju “Naklade Pavičić”, prva je knjiga u kojoj se otvoreno, bez uvijanja, obuhvatno i činjenično, iz povijesne i ljudske perspektive, kroz priču i sjećanje, progovara o sudbini ličkog sela Boričevca.
Ova opsežna knjiga (668 stranica) bavi se životom u ovom selu i okolnostima u kojima je, zajedno sa svojom župom Male Gospe, nestalo u ljeto 1941., kada su selo zapalili i sve župljane, nedužne i nenaoružane seljane, zauvijek protjerali (neke i pobili) srpski ustanici (kako su sami sebe nazivali) s kokardama i ponekom crvenom zvijezdom petokrakom na kapama te bez ikakvih oznaka, ako se u oznake ne računa mržnja, dakle, četnici, komunisti i razjarena rulja.
O sudbini sela Boričevca Wikipedija ovako piše: “Po uspostavi NDH, ogorčeni zbog zločina koje su ustaše činili nad srpskim narodom, Srbi iz Lapačkog kraja su podigli pobunu, te su Hrvati iz Boričevca u noći između 1. i 2. kolovoza 1941. g. bili prisiljeni pobjeći u Kulen Vakuf, a 2. kolovoza srpski pobunjenici ušli su u Boričevac, razorili ga i pobili preostalo stanovništvo te počinili zločine i u ostalim mjestima u okolici: Brotinja, Poljica, Mišljenovac, Donji i Gornji Lapac. Četnici su 27. srpnja u Brotinju bacili u jamu 38 Hrvata, prezimenom Ivezići. Najmlađi (Jakov) imao je 2, a najstariji (Luka) 82 godine. Za taj zločin nitko nije odgovarao. Dio Srba nosio je četnička obilježja (kokarde), a dio partizanska obilježja (crvene petokrake). Srbi su 6. rujna 1941. napali i Kulen Vakuf te pobili više stotina Hrvata i Muslimana iz Boričevaca.”
U knjizi “Dossier Boričevac” prvi se put na sustavan način osvjetljava naličje događaja koji su u Jugoslaviji 45 godina prikazivani i slavljeni kao “ustanak naroda Hrvatske protiv fašizma”, premda su u svojoj srži bili antihrvatski i antiljudski.
Znali smo da je bilo teško biti Boričevljanin, rekao je u Boričevcu biskup Bogović; sada se iz ove knjige napokon vidi kako je to uistinu bilo – prije progona, kako se i zašto progon dogodio i kako se živjelo i živi u progonstvu.
Tekstove o Boričevcu i boričevačkom kraju – rasprave, uspomene, priče, kronologije, zapise, polemike, komentare, popise stradalih, propovijedi, peticije, govore – napisali su povjesničari i publicisti, sudionici zbivanja, sami Boričevljani, njihovi prijatelji i potomci, na osnovi povijesnih izvora i svjedočenja roditelja i djedova, a to su, uz druge, dr. Zlatko Begonja, dr. Mile Bogović, Hrvoje Dečak, dr. Zdravko Dizdar, Ana Došen, Dane Ivezić, Marija i Milkan Krpan, Abaz Mušeta, Marija Mužević, Ivan, Josip, Jure Juko, Krešimir, Marko, Martin Maran i Mile Pavičić, Ana Tomljenović, Nikola Vidaković Nikac…
Knjiga je ilustrirana sa 400-tinjak fotografija i faksimila.
