Ma koliko želio otići i okončati jedno poglavlje vlastitog života, Milo Đukanović ne može pobjeći od vlastite moći, osobnih zasluga i osobne odgovornosti za posljednjih dvadeset godina. Izgleda da je toga svjestan: ostajući lider najjače crnogorske stranke zadržava znatnu količinu moći, osigurava odstupnicu i lagano otvara stranicu nove povijesti u kojoj je jedan lider još jako moćan a drugi još nema stvarnu vlast
Da je s ostavkom sačekao pedesetak dana, do svog četrdesetdevetog rođendana 15. veljače 2011. godine, Milo Đukanović bi i bukvalno zatvorio krug od dvadeset godina na državnim funkcijama.
Jer, baš na vlastiti rođendan prije dva desetljeća Milo Đukanović je prvi put izabran za predsjednika vlade Crne Gore. Imao je dvadeset i devet godina, bio je najmlađi premijer u Europi. Bio je lider komunista, koji se nadao da će, kako je sam govorio, “svima za inat”, Crna Gora ostati usamljeni otok komunizma u Europi.
Umjesto besklasnog društva socijalne pravde, država Crna Gora je, zahvaljujući i Milu Đukanoviću, ukoračala u dubrovačku avanturu i krvavi raspad Jugoslavije, prijetila manjinama i progonila izbjeglice, ograđujući državu nacionalističkim zidom od ostatka Europe. Za to olovno vrijeme posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća Milo Đukanović snosi lavovski dio odgovornosti.
Jučer, dok je objavljivao odlazak sa premijerskog položaja, Đukanović je govorio kao lider stranke europske profilacije, stranke koja je Crnu Goru dovela do državne nezavisnosti i na prag ulaska u Europsku uniju. Milo Đukanović postao je tijekom posljednjih trinaest godina perjanica borbe protiv Miloševića; održavao je crnogorski mir u doba srpskog rata sa NATO-om; rukovodio vladom koja je, historijski značajno, organizirala prihvat desetina tisuća izbjeglica druge vjere i nacije tijekom 1999. godine…
I konačno, ono što mu je utisnulo trajni biljeg na karijeri – Đukanović je bio lider pokreta koji je doveo do toga da prvi put u svojoj historiji, 21. svibnja 2006. godine, granice nezavisne crnogorske države ne budu iscrtane krvlju ratnika nego mirnodopskom voljom svojih građana.
U odnosu na vrijeme s početka devedesetih, današnja Crna Gora više nije otok mimo svijeta, liči na državu koja bi mogla biti mjesto za pristojniji život. Za taj drugačiji lik Crne Gore upravo Milo Đukanović nosi lavovski dio zasluga.
Dvije strane medalje: Teško je naći sličan društveni preokret da se odigrao u svega dvia desetljeća, a da je na čelu države ostao isti čovjek. Đukanović 1990. – Đukanović 2010.; Crna Gora 1990. – Crna Gora 2010.; politički perpetum mobile i simbioza promjena jednog čovjeka i promjena u jednoj državi.
Baš tako: Đukanović s početka devedesetih i premijer Đukanović prvog desetljeća ovog stoljeća – to su dva suprotstavljena programa. Netko će to nazvati političkom evolucijom, ima onih koji tvrde da se radi o pragmatičnom cinizmu, nije mali broj njegovih oponenata koji u svemu vide ruke tajnih službi i spregu domaće vlasti i domaćih tajkuna i kriminalaca…
Kako god, treba imati umješnosti i političkog dara pa uspjeti u onome što je učinio višestruki crnogorski premijer – da toliko dugo ostane na političkom vrhu. I poznavanja psihologije: baš kao što je dobro skenirao svoje protivnike, Đukanović je – intuitivno ili racionalno – proniknuo u način razmišljanja prosječnog Crnogorca; znao je kada treba zatezati, kada valja popuštati.
Otuda još jedna crnogorska specifičnost – nakon dvadeset godina borbe u političkom ringu, Đukanović je ostao jedini političar sa Balkana koji nikada nije izgubio izbore.
I političar koji je uspio – mijenjajući sebe, stranački program i svoju stranku – mijenjati vlastitu opoziciju. Nekada su mu oponetni bili crnogorski suverenisti; danas su mu protivnici uglavnom srpske stranke, kojima se pridružio i dio nekadašnjih gorljivih suverenista.
Konačan sud o njegovom djelu dat će potomci i – povijest. Za predviđanje crnogorske budućnosti važno je odgovoriti na dva pitanja: zbog čega se Đukanović sada odlučio na povlačenje iz izvršne vlasti i zašto je zadržao kormilo vlasti u DPS-u?
Odabir tajminga: Euforija kojom su Đukanovićevi politički protivnici dočekali vijest o ostavci, uzavrele priče o međunarodnom pritisku, medijske karikaturalne paralele sa sudbinom Iva Sanadera i, na kraju, ishitreni zahtjev za izvanrednim parlamentarnim izborima – sve su to jasni pokazatelji da su Đukanovićevi politički protivnici, začuđujuće nespremno, dočekali potez lidera Demokratske partije socijalista.
Umjesto određivanja nove strategije, Đukanovićevi oponenti zabavili teorijama zavjere i odgonetali je li odluka o povlačenju Đukanovića sa državnih funkcija donešena u Bruxellesu ili pak u Obaminu kabinetu.
Naravno, ne treba ni sumnjati da Đukanović o svom odlasku ali i o odlasku svog stranačkog suborca Svetozara Marovića nije, mjesecima unazad, razgovarao iza zatvorenih vrata sa ljudima koji kreiraju međunarodnu politiku. Logično je zaključiti da je scenarij povlačenja iz izvršne vlasti na vrijeme predočen i Bruxellesu i Washingtonu. Iako mnogi njegovi ad hoc biografi, među kojima i najnoviji William Montgomery, govore o Đukanovićevoj pokeraškoj hrabrosti, čini se da bivšeg crnogorskog premijera više karakterizira pragmatičnost i dugotrajno premišljanje prije povlačenja poteza. Nikada to nije bila igra međunarodnih naredbi i domaćih izvršenja.
Đukanovićevo “ne”: O tome svjedoče i neki povijesni fakti. Kada mu se činilo da međunarodne sugestije nanose štetu, njemu, stranci ili državi, Đukanović je znao oduprijeti i Washingtonu (ljeta 2000. godine Madeleine Albright u Rimu, kada su ga tjerali na savezne izbore) i Bruxellesu (2003. godine Javieru Solani na ideju o labavoj federaciji sa Srbijom).
Upravo je zato jedino logično zaključiti da je odluka o povlačenju prije Đukanovićev izbor a ne Đukanovićevo moranje. Uostalom, da je htio sačuvati imunitet – i tu je Đukanović bio iskren govoreći na konferenciji za medije – najlakše je sebe mogao održati izvan mogućnosti sudskog progona da je ostao na vlasti, da je opstao kao državni čelnik.
Činjenica da se odlučio na takav korak sada, krajem prosinca 2010. godine, govori o brižljivo biranom tajmingu: ako je ikada bilo pravo vrijeme za odlazak sa mjesta premijera – to je sada, na raskrižju crnogorskih puteva. Crna Gora je završila jedno poglavlje svoje povijesti, izborila nezavisnost i konačno dobila kartu u Europskom pravcu. Ali i brojne, teške zadatke koji zahtijevaju novu energiju i odlučne korake.
Sedam preporuka Europske komisije treba ispuniti do rujna i to zahtijeva niz teških poteza i bolnih rezova: od pasiviziranja nekih političara do možda i progona nekih koji su se štitili Đukanovićevom sjenom.
Tridesetčetvorogodišnji Igor Lušić zato izgleda kao – logičan izbor. Dovoljno je ekonomski obrazovan i politički iskusan da ga prihvate i Bruxelles i Washington. I dovoljno daleko od brojnih problematičnih događanja iz prošlosti.
Iako mnogima, sklonim dnevnoj površnosti, novi premijer liči na nekog blagog, politički neiskusnog ekonomskog eksperta koji nije sklon obračunima, insajederske informacije govore da bi nekadašnji glasnogovornik DPS-a mogao biti baš idealno rješenje za kadrovsko “prozračivanje” u državnoj administraciji.
Točnije: sutra bi Lukšić mogao ono što danas Đukanović ne može – otresti balasta ljudi koji koče, kako se to popularno kaže u stranačkom žargonu, put napretka Crne Gore.
Kontrola političkog rizika: Istovremeno, odlazak Đukanovića a dolazak Lukšića mogao bi se – makar tako izgleda – pozitivno odraziti i na razvoj slabašnih institucija.
Svojom političkom karizmom, golemom energijom ali i autoritativnim načinom vladanja, Đukanović je često u svakodnevnom životu kompenzirao broje nedostatke, pa i očitu nekompetentnost brojnih crnogorskih institucija i organa; to se ponavljalo iz godine u godinu, iz mandata u mandat.
Dugogodišnja vladavina istih ljudi dodatno je razvila jednu osobinu, imanentnu Crnogorcima: pristajanje na gospodarski mentalitet, situaciju da glavne odluke uvijek donosi glavni čovjek u državi, stranci, pater familijas.
Takva situacija nije proizvod samo vladavine DPS-a, nego je crnogorski sindrom koji vuče korijene još od gospodarske vladavine kralja Nikole do pedesetogodišnje vladavine komunističkih gospodara Crne Gore.
Ako Lukšić postane prvi čovjek adminstracije, ali ne i gospodar, možda bi to moglo značiti simboličan početak oživljavanja uspavanih, umrtvljenih državnih institucija.
Kontrolori najjače stranke: Takav razvoj situacije moguć je samo u jednom slučaju – da novi premijer ne bude sputavan od vlastite stranke. Crnogorski parlamentarni sustem, poput mnogih u Europi, koncipiran je tako da najjača politička stranka prirodno postavlja svog najjačeg čovjeka za premijera, zakonomjerno lidera stranke. Sada će se, izborom Lukšića, dogoditi odstupanje – četvrti čovjek u stranci postat će prvi čovek izvršne vlasti.
Nije tajna da Igor Lukšić nema političku snagu unutar Demokratske partije socijalista da bi mogao oduprijeti moćnim stranačkim baronima, ljudima koji su desetljeće unazad stvarali sadašnji DPS, poput Filipa Vujanovića ili Miomira Mugoše, ili, pak, Svetozara Marovića.
To je jedan od ključnih razloga što Đukanović ostaje prvi čovjek DPS-a: liderska pozicija omogućava mu da balansira između raznih struja i da spriječi rascjep partije i državne administracije. To se zove kontrola političkog rizika: rukovodeći strankom Đukanović i sebi stvara odstupnicu od mogućih iznenađenja.
Povlačenje Svetozara Marovića na liniju stranke govori o dubokoj povezanosti dvojice lidera, ali i Đukanovićevu oprezu – samo Đukanović zna odgovor zašto je i kako Marović uvjerio da se zajedno povuku iz izvršne vlasti.
Đukanovićevo breme: Na kraju dana jednu stvar valja rastumačiti prije nego što se, kako se to kaže, osuši tinta s Đukanovićevog potpisa ostavke a brojne manipulacije na zamagle suštinu: napuštajući mjesto premijera Đukanović nikuda ne ide, ponajmanje napušta politiku.
To je možda i svojevrsna Đukanovićeva kazna. Bližeći se pedesetim, Đukanović kao da se nalazi u poziciji jednog lika iz poznatog romana – ima premalo godina da bi svodio račune a previše da bi počeo iz početka. Drugim riječima: ma koliko želio otići i okončati jedno poglavlje vlastitog života, Milo Đukanović ne može pobjeći od vlastite moći i utjecaja, osobnih zasluga i osobne odgovornosti za posljednih dvadeset godina.
Đukanović je toga svjestan. Zadržavajući poziciju lidera DPS-a zadržava znatnu količinu moći, osiguravajući odstupnicu i lagano otvara stranicu nove povijesti u kojoj je jedan lider još jako moćan a drugi još nema stvarnu vlast. Dakle: ovo je kraj jedne i početak nove priče i ta politička tranzicija može biti razlog da se Đukanović zadrži u sferi vlasti duže nego što i sam danas planira.
Draško Đuranović|Analitika
