Kada je uveden 1999. godine euro je trebao povezati europske zemlje u stabilnu i jaku monetarnu zajednicu. Međutim, u godini koja je na izmaku postalo je očito da je zajednička europska valuta jaka tek onoliko koliko je jaka najslabija nacionalna ekonomija koja je koristi. Kako iz Londona javlja Selah Hennessy, Europa prolazi kroz ozbiljnu financijsku krizu koja u pitanje dovodi budućnost zajedničke valute.
Prosvjedi na ulicama Dublina, Atene, Pariza i desetaka drugih europskih gradova obilježili su godinu koja je na izmaku. Prosvjedovalo se zbog najavljenih ‘rezova’ u javnim službama, u obrazovanju, mirovinama. Počelo je proljetos u Grčkoj, koja je nagomilala takav visok dug da su vjerovnici u inozemstvu izgubili povjerenje da će ga vlada u Ateni moći otplatiti. Europa je odgovorila paketom pomoći od oko 100 milijardi eura pod uvjetom da se uvede drastična štednja.
Također, osnovan je krizni fond za slučaj sličnih situacija u budućnosti. On je stavljen ‘u pogon’ i prije no što se prognoziralo. Nekih šest mjeseci nakon Grčke, i Irska je ušla u dužničku krizu i Bruxelles joj je pomogao.
Iain Begg sa londonske School of Economics kaže da je brza pomoć Irskoj pokazala da monetarna unija u Europi može izdržati ovakve teške situacije. “To je karakteristično za način na koji funkcionira Europa. Prvo se čeka da kriza izbije, ali se onda – prilikom rješavanja problema – unija još više integrira, ali uz poštovanje prava svake članice”.
I neke od većih europskih ekonomija, primjerice francuska, imaju velik nacionalni dug. Vladama je često teško uravnotežiti nacionalne potrebe i ciljeve s onim širim, integracijskim. Na primjer, od Njemačke – kao najjače ekonomije – očekuje se da pomaže drugima. Berlin to i čini, ali u novije vrijeme za sve to njemački porezni obveznici baš i nemaju mnogo razumijevanja.
Iain Begg kaže da zbog toga nacionalni prioriteti imaju prvenstvo. “Europska unija nije zamišljena kao Sjedinjene Države Europe. Unija je savez država, i to sada dolazi do izražaja”.
Nakon Drugog svjetskog rata, zapadnoeuropski državnici počeli su integrirati svoje zemlje, kako bi kontinent bio postupno ujedinjen politički i ekonomski, te da se izbjegne novi rat.
Simon Tilford, ekonomist u Centru za europske reforme, kaže da je od ove vizije danas ostalo vrlo malo. “Na žalost, solidarnost je danas manja, zbog financijske krize. U zemljama koje jamče zajmove državama koje su u krizi građani ne razumiju zbog čega se tako nešto od njih očekuje. Osjećaj je da plaćaju tuđe račune, da pomažu nekome tko se jednostavno rastrošno ponašao. Takvo raspoloženje onda otežava bilo kakve nove korake na putu integracije, koji bi eventualno spriječili silne krize u budućnosti”.
Kako se čini, nakon Grčke i Irske, u tešku bi situaciju mogli doći i Portugal, Italija te Španjolska. Ako će Unija i njima morati pomoći dodatnom injekcijom od nekoliko stotina milijardi eura, Bruxelles će se morati pozabaviti prirodom budućih veza među članicama – tvrdi Vanessa Rossi iz londonskog think-tanka Chatham Hoise.
Vanessa Rossi kaže: “Izbor je pred svakom od članica euro-zone. Jedna opcija je jamčiti za svaku članicu, bez obzira na težinu situacije i cijenu. Druga je opcija priznati da će neke zemlje doći u krizu iz koje će se – barem djelomično – morati same izvlačiti”.
Mogući bankroti prezaduženih članica euro-zone vjerojatno bi dokrajčio i sam san o ujedinjenoj Europi, na kojem se radi već desetljećima – smatra Vanessa Rossi.
