Nekih se vrlo važnih slučajeva Haag nije ni dotaknuo, neke procese koji zaslužuju veliku pozornost (Ratko Mladić i Goran Hadžić, primjerice) privest će kraju po skraćenom postupku, a iz nekih se slučajeva izvlači presudama kojima nije svrha zadovoljenje pravde, nego spašavanje tužiteljeva obraza
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Još bi jedno haaško suđenje moglo završiti oslobađajućom presudom koja to nije. Prema informacijama koje je Vjesnik dobio iz izvora bliskih Haaškom sudu, veliki su izgledi da žalbeni postupak u procesu koji se na tom sudu vodi protiv generala Ante Gotovine i Mladena Markača završi tako da Gotovina i Markač odu doma, ali da ipak budu osuđeni. Da im se izreknu osuđujuće presude, ali sa zatvorskim kaznama jednakim razdoblju provedenom u haaškom pritvoru, kao što je to bio slučaj s presudom generalu Tihomiru Blaškiću.
Takva bi presuda, ako doista bude donesena, zapravo bila izlazna strategija iz procesa u kojem je tužiteljstvo prisiljeno posezati za dosta klimavim argumentima. Poput prekomjernog granatiranja, u čemu tužiteljstvo uporno ustraje iako ga brojna svjedočenja, videozapisi i ekspertize demantiraju.
Haaški se sud približava trenutku kad će pod njegov rad biti podvučena crta, a kako se to približava, sve je manje energije, resursa i uvjerljivosti kojima raspolaže pa bi mu dobro došao brz i elegantan izlaz iz procesa koji je trebao biti kruna tužiteljskog rada, a već se, oslobađajućom presudom za generala Ivana Čermaka, pretvorio u djelomičan fijasko.
Što se resursa tiče, Haaški sud, kako je nedavno izjavio njegov predsjednik Theodor Meron, ima zatvorenu financijsku konstrukciju, ali postoji realna opasnost da neće moći zadržati osoblje bez kojeg svoje preostale poslove ne bi mogao ekspeditivno završiti. »Već nekoliko godina mnogi od talentiranih i dugo godina zaposlenih radnika napuštaju Haaški sud da bi našli sigurniji posao negdje drugdje«, izjavio je Meron za sarajevski list Dnevni avaz i istaknuo da taj »gubitak iskustva i institucionalne memorije ima dalekosežan utjecaj na rad Suda«.
Meron, naravno, vjeruje da će Haaški sud svoju misiju ipak uspješno završiti, da će na kraju postupke protiv svih optuženih, njih 161, završiti i da će presudama poslati jasnu poruku. No hoće li time pravda biti zadovoljena, s obzirom na to da u Haagu neće završiti svi oni koji su krivi za ratne zločine? Meron ni tu ne vidi nikakav problem iako zna da »neke od žrtava i dalje čekaju na kazneno gonjenje počinitelja i može izgledati da pravda nije ostvarena za njih kao pojedince« jer je, kako je rekao, pravda »ostvarena za tisuće drugih koji su dočekali da osobe koje su počinile ratne zločine vide proglašene krivima«, a Sud se, ističe, svojim programom Outreach i radom na svom naslijeđu pobrinuo osigurati »da se pravda nastavi ostvarivati u sklopu nacionalnih pravosudnih sustava i u tom pogledu još više žrtava može se nadati da će se i u njihovu slučaju pravda ostvariti u budućnosti«.
Svaki od 161 optuženika priča je za sebe, baš kao što je priča za sebe svaki od velikog broja slučajeva kojih se Haag nije dotaknuo, ali posebno je zanimljiva i važna priča kriteriji prema kojima se prvi UN-ov sud za ratne zločine vodio kad je donosio odluke o tome hoće li se nekim slučajem baviti ili ne. Kakva je, na primjer, to logika da se Haaški sud bavi Antom Furundžijom, optuženim da nije spriječio seksualno zlostavljanje jedne žene u srednjoj Bosni, a da se ne bavi prekomjernim granatiranjem Vukovara? Ili, po kakvoj se logici Haaški sud primio slučaja Dražena Erdemovića, optuženog i osuđenog za strijeljanje 70 Bošnjaka zarobljenih nakon pada Srebrenice, ali ne i slučaja Erdemovića, zapovjednika Milorada Pelemiša, koji je njemu i ostalim pripadnicima postrojbe naredio izvršenje tog »zadatka«? Zašto je Haaški sud svoju misiju počeo od sredine jednog procesa, od događaja koji su se odigrali u srednjoj Bosni 1993., pa onda prošarao malo unatrag i unaprijed, od nižih razina odgovornosti vinuo se u najviše vrhove vojnih i civilnih struktura, u optužnicama i ekspertizama iznesenim u Haaškoj sudnici, ali do ishodišta onog što se zove jugoslavenskom krizom haaško tužiteljstvo nikad nije došlo. Mimo svake logike, imena Veljka Kadijevića, Blagoja Adžića… nisu se našla na haaškim optužnicama, a za zločine u Vukovaru optuženo je tek nekoliko marginalnih osoba. Florence Hartmann, bivša glasnogovornica glavne haaške tužiteljice Carle del Ponte, tvrdi da su međunarodni stručnjaci za ratno pravo slučaj Vukovara, tj. okupaciju i zločine koje su JNA i srpske paravojne snage počinile, smatrali prezamršenim i da zbog toga optužnica nije napisana.
Koji god razlog bio posrijedi, Theodor Meron nema razloga za zadovoljstvo. Nekih se vrlo važnih slučajeva Haag nije ni dotaknuo, nekim relativno nevažnim likovima i njihovim nedjelima posvetio je silne sate, neke procese koji zaslužuju veliku pozornost (Ratko Mladić i Goran Hadžić, primjerice) privest će kraju po sažetim optužnicama i skraćenom postupku, iz nekih se slučajeva izvukao, a iz nekih će se, kako govore neslužbene informacije, tek izvući presudama kojima nije svrha zadovoljenje pravde, nego spašavanje tužiteljeva obraza.
