Ravnateljica Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ) Dunja Brozović Rončević poslala je veleposlaniku Sjedinjenih Država u Zagrebu Jamesu B. Foleyju pismo u kojemu navodi kako je nedavno objavljeni članak u jednome hrvatskom listu “State Department: Bošnjački, hrvatski i srpski – dijalekti su jednog jezika” uznemirio hrvatsku javnost, osobito zato što je objavljeno da će pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji i hrvatski jezik postati jednim od njezinih službenih i ravnopravnih jezika.
“Tvrdnja da su hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik ‘dijalekti’ jednoga jezika nije točna, jer hrvatski jezik ima tri narječja, skupine dijalekata (čakavsko, kajkavsko, štokavsko), a samo je štokavsko blisko bošnjačkomu, crnogorskomu i srpskomu, a za problematiku standardnih jezika i njihova statusa organska jezična podloga i nije toliko važna. Službeni je jezik Republike Hrvatske standardni hrvatski jezik, a put njegove standardizacije bitno se razlikuje od puta koji su prošli ostali jezici koji s hrvatskim djelomice dijele genetskolingvističko podrijetlo”, navodi u pismu danas dostavljenom Hini.
Napominje kako Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje kao središnja hrvatska znanstvena ustanova za proučavanje hrvatskoga jezika mora reagirati na svaku naznaku nepoštovanja ustavne odredbe o hrvatskome kao službenome jeziku.
Pozivajući se na podatke iz hrvatskih tiskovina da je u rujnu 2009. Ured glavnoga inspektora američkoga Državnog tajništva poslao interni dokument Odjelu za ljudske resurse i Institutu za službu vanjskih poslova pod naslovom “Balkanska jezična problematika” kojim se preporučuje da bi “bošnjački, hrvatski i srpski trebali biti grupirani zajedno i tretirani kao jedinstven jezik” radi utvrđivanja podobnosti za plaćanje poticanja za učenje jezika, ravnateljica dodaje kako se – iako razumije potrebu američke državne administracije za štednjom – iskreno nada da ti navodi nisu točni te da je riječ samo o objavi stajališta neupućenih pojedinaca.
Napominje kako se hrvatski narod svojim jezikom služi od ranoga srednjeg vijeka te da je na hrvatskome jeziku stoljećima stvarana bogata i vrijedna književna baština. “Taj jezik hrvatske književnosti nije, naravno, istovjetan današnjemu hrvatskom standardnom jeziku, koji je službeni jezik u Republici Hrvatskoj, ali je standardni jezik iz njega izrastao, i to u doba kada gotovo nikakvih formalnih dodira sa srpskim jezikom nije bilo”, navodi u pismu.
Podsjeća kako su se proteklih godina, najvjerojatnije zbog neznanja, i u Bruxellesu katkad neslužbeno javljali pojedinci koji su govorili da bi Hrvatska trebala biti primljena u Uniju s jezikom koji bi se nazivao “hrvatsko-srpski” ili “srpsko-hrvatski” radi smanjivanja troškova prevođenja te kako bi se “olakšao europski put i drugih zemalja u regiji”, međutim, kad je riječ o statusu službenih jezika, kako napominje, europsko je zakonodavstvo vrlo jasno te svi službeni jezici zemalja članica imaju status službenih jezika. Osim toga, podsjeća, Ustavom RH jasno je određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te da će hrvatski jezik, upravo pod imenom pod kojim se vodi i u službenim dokumentima Ujedinjenih naroda, uskoro postati jednim od službenih jezika Europske unije.
“Točno je da su hrvatski, srpski, bošnjački i crnogorski jezik velikim dijelom, osim na razini stručnoga nazivlja (terminologije), međusobno uglavnom razumljivi. Međutim, međusobna razumljivost samo je jedan od kriterija razvrstavanja jezika. Svi ti jezici pripadaju skupini južnoslavenskih jezika i potječu od zajedničkog prajezika”, ističe u pismu i dodaje kako su međusobno razumljivi i primjerice danski i norveški jezik, a donekle i ostali skandinavski jezici, no pretpostavljamo da nitko u službenoj administraciji ni ne pomišlja uvesti jedan općeskandinavski jezik.
Po njezinim riječima, genetskolingvistički kriteriji samo su djelomice relevantni za klasifikaciju jezika jer standardni jezici ne nastaju samo kao rezultat normizacije kojega organskog idioma, nego kao rezultat dugotrajnih nastojanja zajednice da na svojem teritoriju stvori jezik koji bi ispunjavao sve njezine komunikacijske, kulturne i civilizacijske potrebe.
Dunja Brozović Rončević, među ostalim, na kraju pisma izražava čuđenje da se radi “jačanja suradnje među narodima bivše Jugoslavije” dvadeset godina nakon raspada te države može uopće ozbiljno razmatrati mogućnost uvođenja jednog zajedničkog jezika.
