Hrvatsko proljeće: Lagumdžija je Facebook za Hrvate

Foto: Pogled.ba
Dogodilo se i to da su Dragan Čović i Božo Ljubić odbivši sve ponude Zlatka Lagumdžije i platformaša, Hrvatima postali heroji. Kad već Facebook nije učinio svoje, Čović i Ljubić sjeli su za računala, a Lagumdžija ih je istjerao na ulice

Piše: Berislav Jurič | bitno.ba

Bez obzira što je očito tko se krije iza prosvjeda studenata, bitno je da se s ulice skrene pažnja na nezadovoljstvo koje vlada među Hrvatima Bosne i Hercegovine. I to ne samo od rezultata posljednjih izbora, nego nezadovoljstvo koje tinja godinama.

Glas s pločnika puno je važniji od tihih šaputanja ispod političkih sakoa i govora pred kamerama. Hrvati žele da se nešto promijeni u ovoj zemlji, koja još uvijek nema pobjednika, u kojoj se traže poraženi. Bez obzira što su pred stado stali čelnici dvaju HDZ-ova, koji su do prije nekoliko mjeseci bili protivnici i koji su jedan drugome trgali plakate, bitno je da se napokon čuje nezadovoljan glas.

Dogodilo se i to da su Dragan Čović i Božo Ljubić odbivši sve ponude Zlatka Lagumdžije i platformaša, Hrvatima postali heroji. Kad već Facebook nije učinio svoje, Čović i Ljubić sjeli su za računala, a Lagumdžija ih je istjerao na ulice.

Za jednog su prije nekoliko mjeseci osim Bakira u 60 minuta i mnogi Hrvati govorili kako je okorjeli kriminalac, a za drugog kako je zalutao u politiku. Sada ih diče govoreći da su krenuli pravim putem. Istina je da je Hrvatima pred očima sada puno veći cilj koji sve druge prevare otapa u proljetnim lokvama. No, bitno je da mladi mahači zastavama ne dopuste da njihova buna bude tek pozadina za ugodnije sjedenje velikih vođa.

Zna se da uspavana, zlatna mladež nema dovoljno snage da sama napravi prosvjede. Bitan je posao, ispit i kladionica, a za narod se netko drugi treba boriti. No, bitnije je da mladi mahači zastavama shvate da su prošla vremena starih boraca. Sada kad su napravili prvi korak na ulici, trebali bi se zadržati na njoj što duže. Nemaju što izgubiti jer ulica je njihova budućnost u zemlji koja ne nudi posao nakon škole. Trebali bi postati prijetnja svojim vođama ako zalutaju s puta kojeg im obećavaju.

Drugi pak narodi ne bi s osudom i gađenjem trebali gledati na mlade mahače, a njihove prosvjede kao poziv na osvetu i diranje u nešto što je tuđe. Mahači traže samo nešto svoje. Biti sretan pored nesretnoga teško je, a imati državu za napredak u kojoj uvijek radi lakat i podapinjanje nije moguće. Osim ako ne žele biti kao njihovi starci s PTSP-ovima, neovjerenim knjižicama i djecom bez budućnosti, koja mogu mahati samo nekoj stvari.