Ivo Lučić: Senad Avdić, između dva fašizma ili tisuću i jedna laž

U zadnjem broju tjednika Slobodna Bosna objavljen je tekst Senada Avdića “Pomirenje, nastavak mira nekonvencionalnim oružjem”, u kojem autor, među ostalim, polemizira s dr. Ivom Lučićem, odgovarajući mu na tvrdnje koje je 2003. iznio Časopisu za suvremenu povijest, Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.

Lučić je odgovorio podužim člankom, koji je pod naslovom “Senad Avdić, između dva fašizma ili tisuću i jedna laž” objavio portal Komentar.hr.

Budući da je riječ o iznimno zanimljivoj i vrlo važnoj polemici oba teksta prenosimo bez ikakvih intervencija. Evo što je u svom odgovoru napisao Ivo Lučić:

Prije osam godina napisao sam tekst Karađorđevo, politički mit ili dogovor?, koji je objavljen te 2003. u Časopisu za suvremenu povijest, Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu. Bavio sam se politikom Republike Hrvatske i predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini. Posebno me je zanimalo ima li istine u priči koja se u dijelu medija često ponavljala, da su predsjednici Tuđman i Milošević “dogovorili podjelu BiH”. U tom poprilično opsežnom tekstu, objašnjavajući sve okolnosti hrvatsko-muslimanskog sukoba, napisao sam i sljedeće rečenice: “U veljači 1993. Armija BiH u svom Informativnom listu prenosi članak Senada Avdića iz Slobodne Bosne pod naslovom Noćas spaljujemo iluzije-Bosna između dva fašizma. Naravno u tom tekstu se radilo o hrvatskom i srpskom fašizmu, o Tuđmanu i Miloševiću, kao vođama tih fašizama, koji se ne razlikuju u svom odnosu prema Bosni (i Hercegovini).” U fusnoti sam dodao opasku: “Ovaj članak značio je otvorenu objavu rata HVO-u”.

Prošli tjedan, nakon što je Jutarnji list uzbunio javnost krivotvoreći moju izjavu s predstavljanja knjige dokumenata Slobodana Praljka, oglasio se i novinar-harlekin Boris Dežulović sljedećem tvrdnjom: “Sukob s Bošnjacima nije se mogao izbjeći, njega je – kako prof. dr. Lučić tvrdi u svom znanstvenom radu “Karađorđevo politički mit ili dogovor?” izazvao ni manje ni više nego Senad Avdić tekstom “Noćas spaljujemo iluzije: Bosna između dva fašizma”, člankom kojeg je po pedantnom povjesničaru Lučiću objavio Informativni list Vojničkog kluba Trećeg bataljona Prve mostarske brigade Armije BiH, i koji je, citiram “značio otvorenu objavu rata HVO-u”. Čak i površnom usporedbom tekstova očito je da nisam napisao ono što je Dežulović pročitao, ali od njega, kao ni od mentora mu Marinka Čulića, ne treba niti očekivati istinu.

Pola ure torture

Dežulovićev tekst u Oslobođenju toliko je uznemirio Senada Avdića da mi je odmah odgovorio i to ni manje ni više nego optužbom da sam “rukovodio torturom nad njim” dok je u lipnju 1994. navodno bio pritvoren i ispitivan u policijskoj postaji u Mostaru. Napisano je do sada u Slobodnoj Bosni puno tekstova u kojima sam spomenut i malo što je od toga bilo istinito i imalo veze sa mnom. Ali nikada do sada nisam izravno optužen za nešto čega bi se čovjek uistinu morao stidjeti. Ranije su me u toj tiskovini uglavnom optuživali temeljem “objektivne odgovornosti”, na što se nisam obazirao, ali sada ipak hoću.

Opisujući postupak policijske torture, Avdić navodi da “telefax u postaji nije prestajao raditi” te da je “netko odozgor slao istražiteljima sve teža i teža pitanja”. “Kako komentirate Vaš tekst objavljen u biltenu Četvrtog korpusa Armije BiH?”, pitao je navodno Avdića policijski istražitelj D. C. kojemu je Avdić navodno poslije rata obećao da mu neće otkriti ime jer isti “radi u nekoj važnoj međunarodno-diplomatskoj firmi”. I umjesto da s tim istražiteljem i batinašem, bez obzira gdje radi, raspravi zašto je uhićen i premlaćen te tko je to sve organizirao i vodio, Avdić, petnaest godina kasnije, zaključuje da su sva pitanja stigla “odozgor iz vrha SIS-a, dakle od Ive Lučića”. A sve je tobože shvatio čitajući Dežulovićev tekst!? Tekst koji počinje glupim vicom, nastavlja se ideološko-idiotskim besmislicama i završava još glupljim vicom od onoga kojim je započet.

Pustimo harlekine i viceve na stranu, Senad Avdić laže. Nikada nisam rukovodio torturom nad bilo kim, pa tako niti nad njim. Sigurnosno informativna služba (SIS) bila je vojna služba i nije bila nadležna saslušavati civile što je Avdić u lipnju 1994., kada je uhićen, po svemu sudeći bio. Još od 14. siječnja 1994. nisam bio načelnik Uprave niti sam bio djelatnik SIS-a, tako da u lipnju 1994. ni teorijski nisam mogao “voditi torturu” nad Avdićem. Siguran sam i da Avdić zna kako ja nemam veze s njegovim uhićenjem i “torturom”. Njemu je ta optužba potrebna kako bi stekao poziciju žrtve, a mene prikazao kao nasilnika i nekog sumnjivog tipa kojem se ne može vjerovati. A posebno se (nekome takvom) ne može vjerovati ono što napiše o “svojoj žrtvi”.

Da bi pojačao negativan dojam o meni nabacao je Avdić u tekst svašta, od pornografije, poslovne ekspanzije, pa do hrvatske samouprave. Sve s čime ja nemam nikakve veze. Ali, kao da je to važno, bitno je stvoriti dojam – trenutak i ozračje. Sjetio me se Avdić, nakon što me je, kaže, “potpuno zaboravio”. Sjetio se i da sam “ljubuški znanstvenik”!? To bi me valjda iz parnasovske perspektive Švrakina sela trebalo učiniti potpuno inferiornim. Ali kako je pisao tekst, tako mu se i pamćenje vraćalo, pa je naveo sve naše susrete, pozdrave, pa čak i atmosferu koja je tada vladala. Istina je, upoznao sam Senada Avdića dok sam bio zastupnik u Skupštini BiH. Sjedili smo ponekad u predvorju i razgovarali. Zapamtio sam, a iznenadio me je, kada je za Stranku demokratske akcije rekao: “To je stranka malih hodžica, oni će sve sjebati”. Ne sjećam se, ali moguće je da mi je čestitao kada sam u svibnju 1991. imenovan načelnikom Centra službi bezbjednosti MUP-a BiH u Mostaru. Tako se naime tada zvalo mjesto načelnika policije za Hercegovinu. Pokazalo se da je Avdić uvijek volio biti blizak policiji, osim valjda u Mostaru u lipnju 1994.

Poznajemo li se odnekuda?

Točno je i da smo se Avdić i ja sreli u Zenici 20. travnja 1993. u hotelu Internacional. Došao sam kao član izaslanstva HZHB na pregovore zajedno s Krešom Zubakom i Milivojem Petkovićem. Mislili smo da možemo zaustaviti bošnjačko-hrvatske sukobe. Na strani Armije BiH bili su Ejup Ganić, Sefer Halilović, Enver Hadžihasanović, Džemo Merdan i ostali. Bio sam u odori HVO-a, a Senad Avdić u odori Armije BiH kao pripadnik Press centra Glavnog štaba. Pozdravili smo se, kaže Avdić “zemljački”. On tvrdi da je taj pozdrav ” u tom trenutku i u takvom ozračju više značio meni nego njemu”. Hoće reći da je “u tom trenutku i u takvom ozračju”, a svakako i na tom mjestu on bio puno važniji i moćniji od mene. Moguće, jer ja nisam bio do kraja niti svjestan “trenutka i ozračja”. Bio sam užasnut i postiđen zločinom u Ahmićima i nisam mogao vjerovati da čovjek može tako nešto napraviti, a posebno netko tko se još pri tome poziva na hrvatstvo. Došao sam u Zenicu s uvjerenjem (ili bar nadom) da su sukobi između Hrvata i Bošnjaka-muslimana sporadični, izazvani izvana i da se mogu zaustaviti. Avdić je vjerojatno bolje znao “trenutak i ozračje” uključujući i to da se bošnjačko-muslimanski politički i vojni vrh (isti oni koje je 1991. zvao “strankom malih hodžica”) odlučio za ratnu opciju. Njegovi tekstovi bili su u funkciji stvaranja “trenutka i ozračja” i pripreme planiranog rata. Nije onda ni čudo da su dijeljeni po postrojbama Armije BiH i čitani pred postrojenom vojskom. Uglavnom, još dok su trajali pregovori u zeničkom hotelu, Armija BiH čistila je Zenicu, srednju Bosnu i sjevernu Hercegovinu od Hrvata, gdje god je to mogla. Zapovjednik “Gavran”, što je bilo kodno ime Sefera Halilovića, tražio je od podređenih radio vezom da se ne osvrću na primirje i da još žešće nastave ofenzivu. Dok je Avdić spaljivao iluzije, Halilovićeva vojska palila je kuće. To što Senad Avdić danas želi zaboraviti svoju ulogu u onim vremenima ne znači da je svi moramo zaboraviti! Mogu razumjeti zašto kolumnu Bosna između dva fašizma nije uvrstio u svoju knjigu izabranih kolumni Noćas spaljujemo iluzije, ali i dalje mislim da je s tim tekstom najviše postigao.

Dva fašizma i muslimansko patriotska Bosna

Nisam opterećen mržnjom ni predrasudama, a nisam ni Senad Avdić pa da kažem kako “znam, i sto posto sam siguran” da je on svjesno sudjelovao u pripremi rata te da je 13. veljače 1993. znao što će uslijediti, ali njegov tada objavljeni tekst Bosna između dva fašizma primjer je ratnohuškačke propagande i zasigurno je pridonio širenju nepovjerenja i poticanju mržnje između Bošnjaka i Hrvata, a o Srbima da i ne govorim. Taj tekst, a posebno njegova upotreba – distribucija po postrojbama Armije BiH, uistinu je bio objava, ili barem najava rata HVO-u, koji je počeo ni dva mjeseca kasnije. O čemu se u tom tekstu zapravo radi? Avdić u prvom dijelu tog teksta eksplicite tvrdi da je BiH napadnuta od dva susjeda Srbije i Hrvatske, da Bošnjaci muslimani nemaju “prirodnog saveznika”, i da su Hrvati u odnosu prema Bošnjacima isto što i Srbi. On to piše u veljači 1993. dok srpska vojska drži oko 70% teritorija BiH koji je prethodno gotovo potpuno očistila od Hrvata i Bošnjaka-muslimana i to uz brojne i masovne zločine. Avdić se svojim tekstom obraća očajnim Jajčanima i Krajišnicima koje je srpska vojska protjerala iz njihovih kuća i gradova i to u situaciji kada golemi priliv izbjeglica mijenja strukturu stanovništva u srednjoj Bosni i stvara nervozu kod Hrvata, ali i kod Bošnjaka muslimana. On im poručuje da nemaju saveznika i da su Hrvati isto što i Srbi te da se prema njima treba jednako odnositi – ako nismo mogli ništa Srbima, možemo Hrvatima.

U drugom dijelu teksta Avdić nastoji diskreditirati neprijatelje (Hrvatsku i Srbiju, ali i Hrvate i Srbe u BiH) optužbama za fašizam. Isto su radili Ratko Mladić i JNA u Hrvatskoj manje od dvije godine ranije, i oni su tvrdili da “čiste Hrvatsku od fašizma”. Avdić za optužbe nudi i dokaze, pa piše kako se “navodni vojskovođa hrvatske vojske general Ante Prkačin javno hvali da je ustaša”. Problem je samo u tome što je Ante Prkačin bio general HOS-a – regularnog dijela Oružanih snaga BiH, a čin mu je potvrdio nitko drugi nego predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Hrvati su Prkačina uglavnom zvali “Alijinim generalom”, a HOS je u Hrvatskoj bio razoružan i raspušten. Drugi mu je dokaz imenovanje brigade HVO-a u Zenici imenom Jure Francetića, što je djelo tadašnjeg zapovjednika brigade i bivšeg oficira JNA Živka Totića, koji je iz Zenice, kao i navedena brigada, tako da nema nikakve veze s “režimom” u Hrvatskoj. Jednako kao što taj “režim” nema ništa niti, na primjer, s “Handžar divizijom” koju je u Hrvatskoj osnovala grupa tamošnjih muslimana.

I na kraju, Avdić piše da “nije izgubljena šansa da takav antifašistički front, integrira pored muslimanskog naroda i sve one patriote, ljude lojalne Bosni i nespremne da se stave u službu imperijalističkog orgijanja, u čemu je, zapravo i jedina ozbiljna šansa Bosne i Hercegovine ne samo da opstane, nego da iz svega ovoga izađe moralno pročišćenja i civilizacijski superiorna u odnosu na svoje fašizmom kontaminirano susjedstvo.” Ovo je zapravo poznata teza Alije Izetbegovića koji je izjavljivao da se muslimani bore protiv ustaša i četnika, a oni su “partizani”. Muslimani su “antifašisti, kao i svi oni patrioti lojalni Bosni” koji se mogu “integrirati u antifašistički front”. A svi oni Hrvati i Srbi koji se ne žele integrirati u tu Alijinu, Seferovu i Avdićevu muslimansko-patriotsku antifašističku frontu ustaše su i četnici, jednom riječju fašisti. I kao što im se sve češće poručuje iz određenih sarajevskih krugova, ako već ne vole Bosnu kako je zamišljaju Alija, Sefer i Avdić, najbolje bi bilo da iz nje odsele. I mirna muslimansko-patriotska Bosna.

Rat Srba i Hrvata za muslimanske gradove

U vrijeme kada je pisan Avdićev tekst, u veljači 1993., u većem dijelu hrvatske i bošnjačko-muslimanske javnosti, posebno onome dijelu koji je bio podalje od Glavnog štaba A BiH, bošnjačko-hrvatski sukobi još uvijek su doživljavani kao sporadični incidenti koji se (drukčijom politikom i drukčijim pisanjem) mogu zaustaviti. Ali, Avdiću i sigurno ne samo njemu, Hrvati i Srbi bili su isti, neprijatelji i agresori. I to ne od veljače 1993., nego i od ranije. Tako je u Slobodnoj Bosni od 26. ožujka 1992. izišao tekst o napetostima u Hercegovini opremljen uredničkim (Avdićevim) naslovom Rat Srba i Hrvata za muslimanske gradove. Izgleda, da je i prije otvorenog sukoba u BiH Avdić prepoznao agresore na “muslimanske gradove”, što svakako znači i na muslimansku Bosnu i Hercegovinu. Kao da je pročitao Direktivu za obranu suvereniteta BiH u kojoj je njegov kasniji komandant Sefer Halilović još 25. veljače 1992. u “neprijateljske snage” uvrstio i “ekstremne snage HDZ-a (jačine jedne do dvije brigade)”. Halilović je to uradio samo mjesec dana nakon što su zastupnici tog istog HDZ-a u pet sati ujutro glasali u Skupštini BiH za Odluku o raspisivanju referenduma, što je bio preduvjet za proglašenje neovisnosti BiH. Što je to neprijateljsko bilo u njihovom ponašanju? Možda to što su tražili potvrdu suvereniteta i konstitutivnosti koju im je vrh SDA obećao, pa ih (Alija Izetbegović) prevario nudeći im “antifašističku frontu” umjesto ljudskih i nacionalnih prava. Uistinu su “sve sjebali” baš kao što je i najavio Senad Avdić u skupštinskom holu netom nakon uspostave nove vlasti.

Ali i nisu baš sve! Alija Izetbegović je tijekom 2002. izjavio: “Podržao sam ideju i za osnivanje Slobodne Bosne dostavio značajnu sumu iz donacije kojom sam isključivo ja bio ovlašten raspolagati, a koja je bila položena na račun kod tadašnje Narodne banke BiH.” Ovih dana dr. Dražen Pehar je zorno prikazao da je Alija Izetbegović doživio Daytonski mirovni proces kao nastavak rata drugim sredstvima, što je i naglašavao. Za njega rat nije prestao, mir je samo prividan (baš kao i ono primirje potpisano u Zenici 20. 4. 1993.), Daytonski kompromis nije moguć, stoga se rat nastavlja, samo “drugim sredstvima”. Jedno od sredstava za nastavak rata bila je i Slobodna Bosna, tjednik koji je povjeren Senadu Avdiću. Izetbegovićev blizak suradnik Nedžad Latić u emisiji FTV 60 minuta emitiranoj 10. lipnja 2002., u nazočnosti Avdića rekao je da se radilo o 450.000 ondašnjih DEM koje je Izetbegović dao Avdiću. Avdić nije demantirao da je uzeo novce nego je tvrdio da je kriv Izetbegović što je nezakonito raspolagao s tim novcem. Idejno su se razišli čim su se poklali oko novca. Avdiću ne znače ništa pojmovi istina, moral, čovjek, jer on je primjer novinara formiranog u socijalizmu i to novinara posebne vrste. Riječ je o udarnoj grupaciji “novinara” koji su nakon smrti J. B. Tita obučavani u marksističko-propagandnim centrima u Beogradu, poglavito za obranu socijalizma i Jugoslavije.

Svatko ima svoju (obavještajnu) upravu

Novinar Avdić naziva me (etiketira) “drotom, redarstvenikom i ratnim šefom Sigurnosno informativne službe (SIS)”. Već sam spomenuo da je Avdić uvijek bio blizak policiji, do te mjere da su njegove novine često i sličile kakvom policijskom biltenu. Nemam namjeru analizirati sve one brojne tekstove potpisane od “istraživačkog tima”, ali ću se osvrnuti na jedan takav jer pokazuje obrazac funkcioniranja i karakter novinara, koji su radili za njega, ali i novine koju Senad Avdić i danas posjeduje, uređuje i izdaje. Radi se o tekstu koji je u 68. broju Slobodne Bosne od 27. veljače 1998. na naslovnici najavljen kao ekskluzivna vijest. Na 6. i 7. stranici objavljen je tekst kojim je najavljena operacija međunarodnih snaga SFOR-a “Camp 22” čiji cilj je uhićenje 18 Hrvata iz Hercegovine. Objavljena su imena i fotografije 18 ljudi, koji su se tobože nalazili u knjižici što ju je dobio svaki vojnik SFOR-a. Kao izvor informacija navedene su “Zaštitne snage NATO-a, AOIR Hrvatska”. Hajka je počela.

Radilo se o dezinformaciji utemeljenoj na krivotvorenim dokumentima. Njezin autor nisu bile nikakve snage NATO-a nego je to bio obavještajno-operativni centar Glavnog štaba Armije BiH u Mostaru, odnosno njegov načelnik J. J. koji je zajedno sa svojim prethodnikom, a kasnije šefom ispostave AID-a A. H. osmislio i u kolovozu 1997. pokrenuo operativnu akciju “Camp 22”. Pripremili su dokumentaciju i odlučili je plasirati preko Slobodne Bosne, tjednika pokrenutog, između ostaloga, upravo za takve pothvate. Novinar Slobodne Bosne S. S. došao je u Mostar i preuzeo pripremljenu dokumentaciju, pa je sačinjen navedeni tekst, koji je i objavljen. Međutim, čitava operacija je provaljena i iskompromitirana. O tome su u to vrijeme pisale novine i izvješćivala TV. Slijedili su demantiji, smjene i ostavke. Primijetili ste da ni ja (kao ni Avdić) nisam navodio puna imena sudionika ove šlampave akcije jer sam nekima od njih to obećao.

Vratimo se zadnjem Avdićevom tekstu u kojem mi poručuje da su “svi moji nadređeni i podređeni već u Haagu, te da im presuda ima više od hiljadu stranica i još se piše” te da će “udruženi zločinački pothvat” biti adekvatno sankcioniran, a on eto “nije ni pozvan niti na informativni razgovor”. Zanimljivo, nisam pozvan ni ja, usprkos “podređenim i nadređenim koji su u Haagu”. Ali, kako nitko, od haških istražitelja pa do “istraživačkih timova”, nije našao za shodno da me osumnjiči ili optuži za bilo što, našao se Senad Avdić da mi prišije etiketu “retrofašista i tajkuna”, kolektivnu odgovornost za sudioništvo u “zločinačkom pothvatu” i osobnu odgovornost za tobožnju “torturu” nad njim. On je sve optužene Hrvate već unaprijed osudio. U tome ga podržava i “antifašistička” bratija iz “samostalnog srpskog tjednika Novosti” (to se nekada zvalo Feral Tribune) koja inače podržava svaki vid borbe protiv “hrvatskog fašizma” posebno onog kojeg sama izmišlja i proizvodi za vlastite političke, medijske i financijske potrebe. Učilo se na beogradskim “kursovima” da treba mrziti neprijatelja kako bi ga se pobijedilo. Ako su kursisti išta naučili, naučili su mrziti. Da bi naglasio razliku između nas i pojačao dojam, preuzeo je Avdić bolesnu metaforu svog splitskog kolege i usporedio me s Eichmanom. Ispade Avdić, po logici stvari, žrtva nacizma, fašizma, šovinizma, pa čak i Alije Izetbegovića, koji mu je, valjda u trenutku slabosti, dao novce za časopis. Ako je ikada bio ikakva žrtva, bio je Avdić žrtva svoje mržnje, pohlepe i oholosti.

Što i koga predstavljamo

Grozi se Avdić činjenice da sam sudjelovao u predstavljanju osamnaeste (a ne 784. kako se ruga) knjige Slobodana Praljka. Taman kao da on nije predstavljao knjigu Dominika Ilijaševića Come, čovjeka koji je pravosnažno osuđen za zločine počinjene u ratu. Nasuprot toga, ja sam sudjelovao u predstavljanju knjige, zapravo zbornika dokumenata, čovjeka koji još nije osuđen i koji ima pravo na obranu iako mu je Avdić i slični uporno i sustavno uskraćuju. Predstavljao sam dokumente i u njima iznesene činjenice koje Avdić i slični prešućuju i kojih se boje jer im ruše konstrukciju laži što su je gradili i grade najmanje dvadeset godina. Na toj golemoj laži izgradili su svoje javne pozicije, karijere, poneki i poslovno carstvo, pa je razumljivo zašto se boje njezine dekonstrukcije. Možda nije nevažno primijetiti da su trojica Avdićevih “nadređenih i podređenih”, odnosno trojica članova izaslanstva Armije BiH koji su bili na spomenutim pregovorima u Zenici (Hadžihasanović, Halilović i Ganić) osuđeni, optuženi ili uhićivani za ratne zločine. Politika i “viši interesi” odlučivali su i odlučivati će o sudbinama mnogih, a posebno i izravno o sudbinama optuženika pred privremenim haaškim i stalnim nacionalnim sudovima. Pravedna osuda svakog zločina rezultirati će pravdom i može donijeti dobro, dok će nepravedna osuda svakog čovjeka povećati nepravdu i ojačati zlo.

Na kraju, iako ne i najmanje važno – ima Avdić i stida, ili to bar želi tako predstaviti, pa navodi da je u bh izdanju Komunista (za neupućene – to je još jedan “slobodni i demokratski” list za koji je pisao Avdić) napisao da srpski redatelj i disident (e to je žrtva) u komunizmu Lazar Stojanović nije robijao zbog filma Plastični Isus koji je snimio, nego zato što je odbio služiti kadrovski rok u JNA. Zastidio se Avdić javno teksta koji je napisao prije četvrt stoljeća, no taj tobožnji stid očito mu služi samo kao pokriće za sadašnje jednako zle, cinične i prljave tekstove pune laži i neutemeljenih optužbi. Nadam se da napadaj srama i javna isprika ovaj put neće doći nakon četvrt stoljeća. tada Jer možda bude već kasno, i za nas, i za istinu, i za (Slobodnu) Bosnu, a k tomu i Hercegovinu.