Na proslavi godišnjice opsade Sarajeva Florence Hartmann prozvala je Carla Bildta za nekorektan odnos prema žrtvama agresije. Danas je, kao i u vrijeme rata, BiH opet prepuštena nekim uglavnom pristranim, nekompetentnim i nezainteresiranim međunarodnim predstavnicima
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Nedavno obilježavanje 20. obljetnice početka opsade Sarajeva bila je prigoda da se još jedanput oda počast žrtvama, ali i da se još jednom podsjeti na ulogu svih aktera u krizi započetoj raspadom bivše Jugoslavije, kako onih s područja tada još raspadajuće zemlje tako i onih koje obično nazivamo skupnim imenom “međunarodna zajednica”. Jedna takva ocjena, ona koju je iznijela bivša ratna izvjestiteljica s područja bivše Jugoslavije i bivša glasnogovornica Haaškog suda Florence Hartmann, bila je povodom incidenta na samom obilježavanju godišnjice početka opsade, održanom 6. travnja na glavnoj ulici glavnoga grada Bosne i Hercegovine. Naime, kada je među 11.541 crvenom stolicom koje su simbolizirale 11.541 poginulog Sarajliju tijekom troipogodišnje opsade grada, ugledala aktualnog šefa švedske diplomacije Carla Bildta, koji u svoj bogatom životopisu ima i dvije stavke izravno vezane uz BiH – bio je mirovni posrednik, a potom prvi visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Florence Hartmann mu je odbrusila u lice kako Sarajevo toga dana, 6. travnja 2012., nije mjesto za njega. Prema onome što su objavili elektronički mediji, Florence Hartmann rekla je da Bildt nije trebao doći u Sarajevo, da je trebao doći kada je nešto mogao učiniti, no da je on tada govorio kako je Slobodan Milošević “dobar momak”. Bildt je, pak, kako se vidi na snimkama lokalne televizije, pokunjeno izbjegao verbalni duel. Tek je naknadno, u kolumni objavljenoj u sarajevskom Oslobođenju, objasnio da na početku opsade nije bio u Sarajevu jer je bio spriječen drugim obvezama pa, valjda, nije znao što se zbiva. “Ja nisam bio u Sarajevu kada su počeli rat i opsada prije dvadeset godina. Kao premijer moje zemlje, tih sam se dana intenzivno bavio poteškoćama uzrokovanim ekonomskom krizom i našim naporima da započnemo pregovore za pridruživanje Europskoj uniji. Ali bio sam ovdje krajem ljeta i početkom jeseni 1995. kada smo napokon mogli zaustaviti opsadu, okončati rat te početi bolno težak rad na ponovnom sastavljanju onog što je tako bolno potrgano”, napisao je Bildt.
No, Bildtove uloge prisjetili su se i neki drugi, pa je tako spominjano kako je, u vrijeme dok nije bio zauzet drugim poslovima, nego se bavio mirovnim posredovanjem na području bivše Jugoslavije, pozivao na sankcije protiv Hrvatske zbog akcije “Oluja” (ne zbog zločina nakon “Oluje”, nego zbog same činjenice da je akcija pokrenuta, da je prvi uveo pojam “prekomjernog granatiranja” Knina, pa čak i da je, kako se saznaje iz diplomatskih bilješki, nakon pada Srebrenice “više kritičnosti i odgovornosti pripisao ofenzivnim akcijama Armije BiH i HVO-a”, ističući da se “bosanski Srbi istinski zalažu za obustavu neprijateljstava”.
No, na isti način na koji se Florence Hartmann obratila Carli Bildtu, moglo bi se postaviti pitanje ulozi brojnih drugih dužnosnika, ali i država te međunarodnih organizacija. Ujedinjeni narodi, Europska unija, u čijem se dvorištu cijela drama i odvijala, i Sjedinjene Američke Države, tada već jedina globalna sila, zadužili su dvojicu diplomata da posreduju među zaraćenim stranama nakon čega je, kada je riječ o BiH, uslijedila serija neuspjelih planova za zaustavljanje rata. Nebrojene sesije u Ženevi potrošene su na iscrtavanje nadvožnjaka kod Brčkog, izlaza na more za srpsku i bošnjačku teritorijalnu jedinicu, a za to vrijeme su tisuće i tisuće ljudi ubijani, ranjavani, mučeni, protjerivani…
Na koncu, kada je jedna od tih crtarija, možda ne najbolja u poduljoj seriji, nametnuta kao rješenje, BiH je ušla u razdoblje prekida rata, ali u razdoblje mira do dana današnjega nije ušla. Ali i dalje je prepuštena nekim – uglavnom nekompetentnim, pristranim i nezainteresiranim međunarodnim predstavnicima – dok se oni koji bi doista mogli utjecati na tijek događaja ponovo ne žele uključiti, nego tamošnjim vlastima postavljaju uvjete i rokove, očekuju “pretvorbu” nakaradne daytonske strukture u modernu europsku zemlju, dostojnu članstva u Europskoj uniji. Premda je i provedba odluke Europskog suda pravde u slučaju “Sejdić i Finci protiv BiH”, kojom su vlasti u BiH zadužene pripadnicima manjina omogućiti kandidiranje za članove Predsjedništva BiH i izaslanike u Domu naroda Parlamenta BiH (po važećem Ustavu kandidirati se mogu samo pripadnici triju konstitutivnih naroda), zadaća koju političke strukture u BiH već tri godine ne uspijevaju savladati.
