Svojedobno je bila popularna definicija da je rat nastavak politike drugim sredstvima. Danas bi puno primjerenija bila jedna druga definicija – da je, kad je riječ o djelovanju “malog Haaga”, a u nekoj mjeri i kad je riječ o onom velikom, istraživanje ratnih zločina nastavak rata drugim sredstvima
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
Nakon gotovo dvomjesečnog pritvorskog staža u Zenici vukovarski branitelj Tihomir Purda vratio se u Vukovar. Pred brojne okupljene novinare nije istresao gorčinu i tugu, nego je riječima i držanjem pokazao sreću i zadovoljstvo što je napokon u krugu svoje obitelji. Čak se, mnogi će reći pomalo brzopleto, odrekao potraživanja bilo kakvih odšteta za traume i neugodnosti koje je proživio otkako je 5. siječnja, temeljem Interpolove tjeralice izdane na zahtjev Srbije, uhićen na graničnom prijelazu Orašje.
Slučaj Tihomira Purde, dakle, ipak je zaključen sretnih ishodom, no posvjedočio je na najbrutalniji mogući način o tome dokle je zapravo stigla priča o normalizaciji “u regiji”, kako funkcionira pravosuđe u nama susjednoj zemlji koja pokazuje ozbiljne nakane priključiti se Europskoj uniji, koliko je poslijemiloševićevska Srbija uspjela raskrstiti s Miloševićevom politikom s konca osamdesetih i početka devedesetih…
I onda, prije nego što je zaključen slučaj vukovarskog branitelja Tihomira Purde, koji je dva mjeseca držan u pritvoru na temelju “priznanja” koje je dao istražiteljima u zarobljeničkom logoru, Srbija otvara nove. Najprije je hrvatsko državno odvjetništvo izvijestilo da je srbijansko tužiteljstvo za ratne zločine zatražilo neke provjere o mogućim povredama međunarodnog ratnog prava u akciji “Maslenica”, a onda je, na sam dan Purdina izlaska iz pritvora, u Beču uhićen ratni general Armije BiH Jovan Divjak.
Divjaka, koji je bio jedan od organizatora obrane Sarajeva, Srbija traži zbog navodne odgovornosti za napad u (tadašnjoj) Dobrovoljačkoj ulici na kolonu JNA koja se u svibnju 1992. povlačila iz Sarajeva. Po istoj osnovi prošle je godine u Velikoj Britaniji bio uhićen – a potom pušten zbog nedostatka dokaza i ocjene suda da su optužbe politički motivirane – ratni član Predsjedništva BiH Ejup Ganić, a zbog iste stvari pod sumnjom srbijanskog tužiteljstva za ratne zločine još je poveća grupa časnika i političara. Među kojima i Ganićev kolega u Predsjedništvu BiH Stjepan Kljuić koji u povodu Divjakova uhićenja upitan strahuje li da bi i on mogao biti uhićen kaže: “Naravno da se brinem za sebe i zbog toga nigdje ne putujem.”
Neki, među njima je i jedan od odvjetnika Tihomira Purde Krešimir Krsnik, smatraju da je problem u srbijanskom zakonu iz 2003. čime se Srbija proglasila mjerodavnom za sve ratne zločine počinjene na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova, neovisno o tome jesu li državljani Srbije uključeni u te događaje kao počinitelji ili žrtve. No prije će biti, pogotovo što ozbiljni pravni stručnjaci kažu da za ratni zločin postoji univerzalna mjerodavnost, odnosno da istrage i suđenja za ratni zločin može voditi svaka zemlje, da u pozadini priče nije neki pretenciozan zakon, kojim se Beograd pokušava nametnuti kao nekakav “mali Haag”, nego politika.
Na to ukazuje i činjenica da “mali Haag”, baš kao ni onaj pravi, još nije identificirao krivce za razaranje Vukovara, da za neke zločine koje su počinile srpske snage tijekom agresije na Hrvatsku istrage završavaju na najnižoj mogućoj razini – ako beogradsko tužiteljstvo nekog tereti, tereti srpske “teritorijalce” i pripadnike paravojnih postrojbi, a na drugoj strani začas dođu do generala i šefova država.
To da je u pozadini politika a ne zakon, pokazuje i izjava Helsinškog odbora Srbije kada reagiravši na uhićenje Jovana Divjaka ističe da “Beograd veoma organizirano sprovodi reviziju povijesti iz devedestih”. Helsinški odbor u svom očitovanju dalje piše da je Beograd “ovakvim ponašanjem sebe stavio u ulogu tužitelja i faktora koji definira karakter rata, po kome je Srbija izgleda, imala najmanju ulogu” te zahtijeva da se vlada “distancira od Miloševićeve politike, kao politike relativizacije odgovornosti za ratove iz devedestih”.
Svojedobno je, zahvaljujući prije svega srednjoškolskom programu ONO i DSZ, bila popularna definicija da je rat nastavak politike drugim sredstvima. No, od vremena kada ju je pruski vojnik i vojni teoretičar Carl von Clausewitz zapisao, prošlo je puno vremena, promijenio se način ulaska u rat i izlaska iz rata. Danas bi, barem “na ovim prostorima”, puno primjerenija bila jedna druga definicija – da je, barem kada je riječ o djelovanju “malog Haaga”, a u nekoj mjeri i kada je riječ o onom velikom, istraživanje ratnih zločina nastavak rata drugim sredstvima.
