Cijela presuda Gotovini i Markaču kao da je pisana na tragu glasovite izjave Grahama Blewitta, nekadašnjeg zamjenika Carle del Ponte. Blewitt je u dopisu hrvatskoj vladi prije skoro desetljeća napisao da je “Oluja” zapravo “agresija Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i njezin glavni grad Knin”
Piše: Marko Barišić | Vjesnik.hr
Presuda Haaškog suda kojom je dvojicu hrvatskih generala Antu Gotovinu i Mladena Markača osudio na kazne od 24 i 18 godina zatvora, neprihvatljiva je, bolna i duboko nepravedna. U Hrvatskoj je izazvala ogorčenje, a kod pravnih stručnjaka zgražanje, jer se njome preko instituta tzv. udruženog zločinačkog pothvata oslobađanje okupiranih hrvatskih područja tijekom “Oluje” proglašava unaprijed planiranim zločinom.
To, međutim, nije samo presuda Gotovini i Markaču, koji su osuđeni na drakonske zatvorske kazne, iako im nije dokazana nikakva individualna krivnja. Njome se kriminalizira cijelo tadašnje državno i vojno vodstvo i baca se kolektivna stigma na sve sudionike “Oluje”, čime se zapravo Domovinski rat i stvaranje samostalne Hrvatske stavlja na optuženičku klupu. Cijela presuda kao da je pisana na tragu one glasovite izjave Grahama Blewitta, nekadašnjeg zamjenika glavne tužiteljice Carle del Ponte.
Blewitt je u dopisu hrvatskoj vladi prije skoro cijelog desetljeća napisao da je “Oluja” zapravo “agresija Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i njezin glavni grad Knin”. Iako se kasnije pokušavao izvući od te izjave, jer je kompromitirala i njega i Haaški sud, čitajući presudu teško se oteti dojmu da je upravo ta teza bila glavna nit koja je vodila nizozemskog suca Alphonsea Oriea pri osudi hrvatskih generala.
Tako se u presudi, pretežito a da bi to bilo slučajno, citiraju samo navodi tužitelja, dok se dokazi obrane, kako se čini, uopće nisu uzimali u obzir. Također se topnički napadi na vojne ciljeve na početku “Oluje”, koji su uobičajeni dio vojne taktike, proglašavaju nezakonitima. I nadalje se inzistira na navodnom prekomjernom i neselektivnom granatiranju Knina, tijekom kojeg je inače poginuo jedan civil, kao na glavnom razlogu za egzodus srpskog stanovništva, unatoč dokazu o Martićevoj naredbi o evakuaciji svih od 4. kolovoza.
U presudi nedostaje i kontekst vremena u kojemu je poduzeta “Oluja”. Bilo je to doba kada je velikosrpska politika nakon okupacije trećine Hrvatske i dvije trećine Bosne i Hercegovine krenula u eliminaciju preostalih enklava. Tako su u srpnju 1995. masakrom i ubojstvima eliminirane Srebrenica i Žepa u istočnoj Bosni, da bi se potom bosanski Srbi, zajedno sa snagama “krajinskih” Srba, usredotočili na napade na “bihaćki džep”.
Haaški sud pri izricanju presude Gotovini i Markaču za “Oluju” nije bio na visini zadatka. Umjesto da sudi temeljem činjenica i dokaza, oslonio se na politikantske konstrukcije. Presuda hrvatskim generalima je sramota za Haaški sud jer se njome to tijelo koje bi trebalo služiti pravu i pravednosti pretvorilo u produljenu ruku određene politike |
Hrvatska to, dakako, nije mogla mirno gledati i pokrenuta je “Oluja” u okviru međunarodno priznatih granica. Te granice potvrdilo je svojom rezolucijom i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda 1993. Nakon četiri dana u briljantno izvedenoj vojnoj operaciji Hrvatska je oslobodila najveći dio svog dotad okupiranog teritorija, ali i spasila bihaćki džep od genocida kakav se dogodio u Srebrenici. Kasnije akcije hrvatskih snaga u BiH dovele su do prekida rata i potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora.
“Oluja” je, dakle, donijela Hrvatskoj slobodu nakon četverogodišnjih stradanja i patnji, a BiH kakav-takav mir. I umjesto da Haaški sud kazni agresora i dade zadovoljštinu žrtvama, događa se obrat. Primjerice, vojni vrh bivše JNA koji je bestijalno razarao Vukovar, Dubrovnik i druga mjesta, ubijao ranjenike iz vukovarske bolnice i činio razna druga zlodjela, nije optužen ni za kakav zločin. Čelnici te vojske, Kadijević, Adžić i drugi i nadalje šeću slobodno, što Rusijom, što Srbijom, a da haaško tužiteljstvo nije protiv njih podiglo nikakvu optužnicu.
S druge strane, cjelokupno hrvatsko državno i vojno vodstvo optuženo je zbog “Oluje” koja je zapravo poništavala rezultate te velikosrpske agresije i spašavala jednu bošnjačku enklavu od novog masakra. Stječe se dojam kao da se u Haagu presudilo Gotovini i Markaču, a zapravo Tuđmanu i Hrvatskoj zato što je te 1995. definitivno i zauvijek srušila veliku Srbiju. Upućuje na to i primjena dvostrukih mjerila. Tako, primjerice, hrvatsko granatiranje Knina tijekom kojeg je, podsjetimo, poginuo jedan civil, predstavlja ključni dio udruženog zločinačkog pothvata. S druge strane, tromjesečno bestijalno granatiranje Vukovara, tijekom kojeg je poginulo stotine ljudi, a grad je i doslovce srušen do temelja, nije zaslužilo nikakvu haašku optužnicu.
Što reći na takve i slične primjere osim da Haaški sud pri izricanju presude Gotovini i Markaču za “Oluju” nije bio na visini zadatka. Umjesto da sudi temeljem činjenica i dokaza, oslonio se na politikantske konstrukcije. U tom smislu presuda hrvatskim generalima jest i, kako su to neki već komentirali, sramota za Haaški sud jer se njome to tijelo koje bi trebalo služiti pravu i pravednosti pretvorilo u produljenu ruku određene politike.
No, s obzirom na to da je presuda prvostupanjska, nepravomoćna, preostaje nam uzdati se u neke svijetle primjere haaških sudaca koji, unatoč pritiscima, nisu zbog svog digniteta željeli podleći utjecaju politike. Jedna od njih bila je i američka sutkinja Patricia Wald, koja je tijekom jednog žalbenog postupka suočena s iskonstruiranim dokazima oslobodila one koji su bili osuđeni na dugogodišnju robiju riječima da “pravda nalaže izokretanje prvostupanjske presude”.
No, svoj doprinos tomu moraju dati i institucije hrvatske države, i to ne samo na pravnom nego, možda još i više, na političkom području. Jer, budimo otvoreni, ovo što se dogodilo u Haagu – politička je presuda.
