Nakon što su dva HDZ-a formirala koaliciju kojoj se HSP BiH nije htjela pridružiti, počela je grčevita borba za, uvjetno rečeno, hrvatski dio vlasti na državnoj i federalnoj razini.
Umjesto pristupanja koaliciji dva HDZ-a, HSP Zvonke Jurišića se okrenuo Narodnoj stranci Radom za boljitak i krajiškom DNZ-u kako bi stvorio kakav – takav hrvatski blok koji bi, pak, u konačnici mogao zamijeniti dva HDZ-a u formiranju vladajuće koalicije u FBiH i BiH.
Ukoliko bi SDA i SDP pristale na takvu igru, odnosno ignoriranje izbornoga rezultata koji su napravila dva HDZ-a, to bio konačni udarac hrvatskoj konstitutivnosti u BiH. Jurišić jednostavno nema dovoljnu podršku hrvatskog biračkog tijela da bi sudjelovao u vlasti na račun dva HDZ-a.
Uostalom, HSP je u pralamente BiH i FBiH i ušla na račun predizborne koalicije s HDZ-om 1990, koja im je prepustila kompenzacijske mandate u tim parlamentima. Dakle, legitimitet predstavljanja Hrvata u izvršnoj vlasti Jurišićevi pravaši jednostavno nemaju, kao što ga nema ni Lijanovićeva NS Radom za boljitak.
Nije problem u tome, kako se često (ne)namjerno pogrešno ističe u medijima, da kadrovi ovih stranaka nisu dovoljno dobri Hrvati, ili da su pravi Hrvati samo iz HDZ-a, nego je problem u tome je ogromna većina hrvatskog biračkog tijela svoj glas dala upravo HDZ-ovima.
HDZ BiH je uvjerljivi pobjednik izbora među hrvatskim biračkim tijelom, sviđalo se to nekomu ili ne. Stoga bi izostavljanje HDZ-ova, posebice HDZ-a BiH Dragana Čovića, iz vlasti značilo i poništavanje, odnosno negiranje, volje cijelog jednog naroda.
Matematički je sasvim moguće vlast formirati bez Čovića i kolege mu iz HDZ-a 1990 Bože Ljubića. No, pitanje je koliko je to dobro za BiH? Što bismo dobili time da još četiri godine podgrijavamo, ionako uzavrelu, hrvatsku frustraciju u BiH?
Čelnici SDA i SDP-a Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija bi o tome morali povesti računa, jer ako im je već u interesu stabilna i europska BiH, kako tvrde, onda im ne bi u interesu smjelo biti i formiranje vlasti bez legitimnih i legalno izabranih predstavnika cijelog jednog naroda.
Štoviše, ukoliko bi se vlast formirala bez dva HDZ-a onda bi se ove stranke morale nastaviti boriti za interese naroda kojeg predstavljaju izvaninstitucionalno, preciznije u ilegali, što svakako ne bi vodilo k stabilizaciji države.
Također, dva HDZ-a će imati stabilnu vlast u najmanje tri županije s hrvatskom većinom, Hercegbosanskoj, Posavskoj i Zapadnohercegovačkoj, a vjerojatno i u Hercegovačkoneretvanskoj. To bi onda značilo da bi državna vlada u Sarajevu, odnosno Vijeće ministara, bila u permanentnom sukobu s vladama u tim županija.
Kada se cijeloj priči doda i trajna opstrukcija rada Vijeća ministara iz Republike Srpske, postaje jasno kako Tihić i Lagumdžija moraju formirati vlast s Čovićem i Ljubićem.
S posebnom pozornošću stoga treba očekivati rezultate službenog sastanka izaslanstava SDP-a i HDZ-a BiH.
Lagumdžija je svojom politikom u postizbornom razdoblju najviše utjecao na stvaranje frustracije kod Hrvata u BiH i sada bi morao malo stati na loptu, posebice ako mu je istinski cilj stovoriti vlast koja će našu zemlju približiti europskim integracijama.
Naposljetku, svima je u interesu stabilna i funkcionalna država, a da bismo ju i dobili moramo početi uvažavati činjenice. [Jurica Gudelj / bitno.ba]
