Slovenac Leon Štukelj nije 1924. u Parizu ni znao da je osvojio prve dvije olimpijske medalje (dva zlata u gimnastici) za Srbiju. Mislio je da ih je osvojio za tadašnju Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, buduću Jugoslaviju. Nisu znali da olimpijska odličja za Srbiju osvajaju niti Ivan Gubijan, Miroslav Cerar, Đurđa Bjedov, Josip Čorak, Mate Parlov, Ace Rusevski, Matija Ljubek, Vlado Lisjak, Šaban Trstena, Ante Josipović, Damir Škaro…
Nema veze što nisu znali, Srbija je sve te njihove uspjehe megalomanski pripisala sebi. I prije neki dan, zamislite, proslavila osvajanje 100. olimpijske medalje. Jubilarku (srebro) Srbima je donijela mlada i zgodna streljačica Ivana Maksimović.
Pri čemu se ne zna zašto Srbija ne valorizira i svoju bogatu povijest u zimskim sportovima. Zašto se ignoriraju četiri medalje koje su za Srbiju osvojili Mateja Svet, Matjaž Debelak i Jure Franko?
Možda su se predsjednik Srpskog olimpijskog odbora Vlade Divac i ljudi oko njega poigrali ovim mitom da bi sakrili današnje neuspjehe srbijanskog sporta, ali stvar svejedno nije nimalo bezazlena. Ne zbog medalja, one nisu toliko važne, tj. zna se tko ih je osvajao, nego zbog toga što su Srbi, vođeni manje-više sličnim argumentima, donedavno na jednak način prisvajali tuđe teritorije. Pa, kad im to nije pošlo za rukom, okrenuli su se bogatoj riznici olimpijskih medalja jugoslavenskih naroda. A vidi se da i ono Divčevo bacanje i gaženje hrvatske zastave u Argentini nije bila slučajnost, nego Vlade naprosto ne može sakriti svoju velikosrpsku (četničku) ćud.
U svemu tome Srbi se pozivaju na Međunarodni olimpijski odbor, brkajući pri tome dvije stvari. Jedno je pitanje kontinuiteta, koji im je MOO priznao, Srpski olimpijski odbor utemeljen je 1910. a priznat 1912. godine, i to nije sporno. No, to susjedima ne daje za pravo da prisvoje sve medalje obiju Jugoslavija. Jer njih su osvajali i Hrvati, Slovenci, Makedonci…
Rusi su u mnogo većoj mjeri sudjelovali u uspjesima bivšeg SSSR-a, pa svejedno ne računaju medalje bivše države kao svoje. Uostalom, MOO je u jednoj prilici i dao službeno tumačenje tog problema:
“Ruski olimpijski odbor jest pravni nasljednik Olimpijskog odbora SSSR-a, ali kako sportska dostignuća u dosadašnjoj praksi nisu i ne mogu biti predmet sukcesije između zemalja nastalih raspadom nekadašnje zajednice, niti mogu biti objekt pravnog prijenosa na odbore članica, MOO zaključuje kako sportska dostignuća, što uključuje medalje, rekorde, priznanja i naslove, koje su ostvarivali predstavnici SSSR-a ostaju u trajniom vlasništvu SSSR-a”.
Pametnome dosta. Po istom principu, sve medalje osvojene u vrijeme SFRJ ostaju trajno vlasništvo SFRJ, a ne država nastalih njezinim raspadom. To ne znači da uspjehe naših sportaša treba zaboraviti i svatko se može pozivati na svoju tradiciju (Hrvati u vaterpolu, Srbi u odbojci…), no nitko ne može prisvojiti sve medalje bivše SFRJ.
Izgleda da je Srbima ova stota medalja – do koje su došli prisvajući sve medalje koje su i drugi narodi osvajali za Jugoslaviju – donijela nesreću (Čavić i Đoković bili su četvrti, ispali su im rukometaši…). Da skinu “maler”, predlažemo im da se malo spuste na zemlju i priznaju sebi i drugima da su pod zastavom Srbije osvojili – pet medalja. Bit će još olimpijskih igara… [Anton Filić | blog.vecernji.hr]
