"Sarajevski Tin" – obilježena 120. obljetnice rođenja velikog pjesnika

Tin Ujević je bio nomadska duša, zanimali su ga drugi gradovi i druge kulture – od Vrgorca, gdje je rođen 5. srpnja 1891. godine, do Imotskog, Makarske, Splita i Zagreba – usud ga je tjerao dalje i dalje, sve do Pariza (u kojemu je napisao svoje prve dvije zbirke pjesama, “Lelek sebra” i “Kolajnu”), Beograda i Sarajeva.

Upravo je Sarajevo, u kojemu je Tin živio od 1930. do 1937. godine, grad koji otvara zanimljiv projekt “Gradovi Tina Ujevića”, kojim će se tijekom cijele ove godine obilježavati 120. obljetnica piščeva rođenja. Čitav ciklus pratit će Ujevićev curriculum vitae, odnosno njegovo putovanje od rodnoga Vrgorca do grada njegove mladosti i ujedno završne postaje pjesnikova životnoga puta, Zagreba.

U sarajevskome Zemaljskom muzeju u ponedjeljak je upriličeno multimedijsko scensko događanje pod naslovom “Sarajevski Tin”, koje je autorski osmislio glumac Goran Matović, a osim njega su sudjelovali Miki Trifunov, Ujevićev interpret iz Sarajeva, Ivan Kordić i akademik Tonko Maroević. “Sarajevski Tin” održava se u sklopu međunarodnoga festivala Sarajevska zima, a čitav ciklus “Gradovi Tina Ujevića” organizirali su zagrebački Teatar poezije i Gradsko kulturno središte Vrgorac.

Sarajevska posveta neumrlomu pjesniku započela je rekonstrukcijom umjetničke večeri koju je Ujević održao 15. studenoga 1930. u hotelu Central. Snažnim glasom tom je prigodom Tin, na kraju svoga obraćanja publici, poručio da bi potomcima htio namrijeti u baštinu Vedrinu, Kristalnu kocku vedrine.

Taj “nedostižni čarobnjak riječi”, kojega akademik Ante Stamać drži nesumnjivo najvećim pjesničkim imenom hrvatske književnosti 20. stoljeća, rođen je kao jedno od petero djece, od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu. Njegov otac, Ivan Ujević, bio je učitelj koji je volio književnost i sam se bavio pisanjem. Svoje stihove Tin počinje pisati sa 13 godina, međutim od toga, na žalost, ništa nije sačuvano.

Nakon mature Tin 1909. godine odlazi u Zagreb i upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskome fakultetu. Iste godine u časopisu Mlada Hrvatska objavljuje svoj prvi sonet “Za novim vidicima”.

Nakon političkoga angažmana u mladosti i kasnijega razočaranja idejom jugoslavenskog jedinstva (u svoj pjesmi u prozi “Drugovima” napisao je: “Mi smo imali da budemo jedna vojska. Ali srca su naša, o drugovi, bila podvojena: vi ste tražili korist, a ja samo ljepotu”), Ujević se sav predao književnosti, posebno poeziji, koja je bila jedina njegova opsesija i ljubav. Svojim je pjesmama, kako u knjizi “Pjesma u prozi” piše Tea Benčić Rimay, želio doseći teško osvojivo mjesto u kojem će biti sjedinjeni i pjesnik i pjesma.

“Svijet je pjesnička slika, a nikakva logička nužda”, pisao je Ujević svoju obranu poezije u svijetu. “Svijet je estetski fenomen, a nikakva stvarnost ni nužda. Svijet je djelo magioničara iluzioniste. Svijet ne može biti objekat metafizike ni filozofije ukoliko filozofija nije maskirana poezija. Poezija je nazor o svijetu, a svaka je poezija naročiti nazor o svijetu”.

Čitavim svojim bićem posvećen umjetnosti, Ujević se odrekao urednoga građanskog života i živio samotnjačkim, boemskim životom. Jednom je netko napisao kako je Tin Ujević najplemenitiji boem i uživalac samoće, o čemu svjedoči i ova Tinova rečenica: “Umjetnik živi u svome djelu, a nikako u svome životu”. Međutim, on je tu recepciju boema poricao, a o sebi je govorio: “Povučen sam”.

Živio je sam i ručao u gostionici pa se pomalo neopravdano stvorila fama da je previše pio. Jednom je, kaže anegdota o velikomu pjesniku, dok je spavao na klupi u parku, Tina probudio policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnomu književniku, počeo se žurno ispričavati. “Ma ne morate mi se ispričavati”, rekao je Tin, “iako bi bio red da ste prvo probudili podstanara”, misleći pritom na beskućnika koji je spavao pod klupom.

Osim osebujnoga pjesničkoga djela, Ujević je i autor bogatoga opusa kritika, polemika, eseja i književnoteorijskih rasprava, koji privlači pažnju dubinom i lucidnošću svojih misli, enciklopedijskom širinom i bogatstvom duha. Reprezentativni izbor njegovih književnih studija i eseja ušao je u knjige “Ljudi za vratima gostionice” i “Skalpel kaosa” (obje objavljene 1938.).

Možda je manje poznata činjenica da je Ujević napisao i vrlo vrijednu pjesničku prozu (“Uspavanka iz Krivodola”, “Predigra bure”, “Pjesma o biseru”, “Utjeha”, “Živci”…), te da je, uz Matoša i Kamova, i jedan od onih hrvatskih pisaca koji su putopisima obogatili hrvatsku književnost.

Ujević je iza sebe ostavio i vrijedan i opsežan prevoditeljski opus, a nekoliko je godina, nakon što su mu komunističke vlasti, zbog napisa u “Oslobođenju” kao navodnom suradniku okupatora (1945.), zabranile javno djelovanje, živio i kao anonimni prevodilac. No prevoditi je Ujević počeo već s dvadeset godina, a već tridesetih godina najavljivao je prijevode Prousta, Joycea, Gidea, Pirandella i Hemingwaya, kada nitko ni u drugim zemljama nije znao za njih. Njegov je pak prijevod Prousta najbolji prijevod koji i danas imamo. [Vjesnik.hr/HRijec]