“SDP po svome programu i ciljevima nije multietnička stranka u duhu bosanskohercegovačke zbilje. Istina, SDP u sebi ima pripadnika svih naroda, ali ta zastupljenost ni izdaleka ne zrcali našu zbilju niti, ni deklarativno – a da o praksi ne govorimo. SDP, prije svega, ne zastupa jednako interese svih građana i naroda. Svoj navodni multietnički karakter ova partija na najbolji i najopasniji način pokazuje svojim odnosom prema hrvatskome pitanju i hrvatskome narodu. Naime, iako su u njoj najmanje zastupljeni Hrvati, posegla je, najprije, za daytonskim udjelom toga naroda u vlasti. Da je ovoj partiji važnija vlast nego kakvoća i ideološka potka te vlasti, zorno potvrđuje narav i profil stranka koje je namamila u koaliciju. Svojim odnosom prema hrvatskome narodu i sastavljanjem koalicija mene, nažalost, SDP nije ničim uvjerio da je drugačiji od partija i stranaka koje optužuje da ruše BiH. Zauzimanjem pozicija hrvatskoga naroda u vlasti SDP je na najizravniji način udario protiv daytonski uređene Bosne i Hercegovine. Kada bi cilj ove partije bio istinsko nastojanje otupljivanja međunacionalnih oštrica i zalaganje za demokratsku državu, onda bi svoje kandidate suprotstavljali i snagu dokazivali, najprije, u krugu naroda u kojima imaju biračku bazu i koji su im i procentualno dali svoje povjerenje, to jest bošnjačkoga, a onda srpskoga, pa tek na kraju hrvatskoga korpusa. Ali oni dobro znaju što bi to značilo i teško će to ikada i pokušati.
S druge strane, da me ne čudi, radovala bi me čvrstoća koalicije dvaju HDZ-a. To je prvi put da se barem dvije, ovaj put najjače stranke na hrvatskoj bosanskohercegovačkoj političkoj sceni tako dugo i tako složno odupiru mamljenjima, pritiscima i zastrašivanjima. A o iskrenosti zahtjeva HDZ-a BiH govore dvadesetogodišnji rezultati i stanje vitalnih hrvatskih institucija pod njihovom neprekinutom i posvemašnjom kontrolom. Ako u Federaciji ne mogu učiniti ništa zbog preglasavanja, što je sa županijama? K tome, govori i razina ‘demokratičnosti i tolerancije’ kojom je, ponajprije osionošću i pomanjkanjem etičnosti njegovih čelnika, razbijena i zatrovana i zadnja stanica narodnoga bića. Kulminacija rečenoga je njihov odnos prema preuzetim obvezama iz Kreševske deklaracije kao jednog od rijetkih znakova nade na bosanskohercegovačkome hrvatskom postdaytonskome obzorju. Da je njihov odnos prema ovome dokumentu i drugim hrvatskim strankama prije izbora bio drugačiji, danas bi politička pozicija Hrvata bila daleko vedrija, a zauzimanje za hrvatsku ravnopravnost izglednije.
Tužno je i bolno saznanje da se sve ove godine zdrava i snažna politička alternativa nije uspjela nametnuti.”
Pero Sudar, pomoćni biskup vrhbosanski, u intervjuu “Večernjem listu”
