Sandra Rapčak, predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskoga rata, bila je dvogodišnja djevojčica kada je ostala bez oca Borisa. Njegovo je ime i danas na popisu nestalih, a Sandra se nada da će možda jednog dana netko progovoriti i otkriti i njoj i njenoj obitelji gdje su Borisovi posmrtni ostaci.
Borisa, tada starog 24 godine, njena baka je 30. rujna 1991. ispratila u 6 sati ujutro kada je izašao iz obiteljske kuće i otišao je na farmu Jakobovac, nedaleko od Ovčare.
“Dva sata poslije u Sotin su ušli JNA i domaći četnici. Nas su zarobili, mamu su dva dana silovala dva Srbina, a tatu nikada više nismo vidjeli”, priča Sndra za Glas Slavonije dodajući da je poslije razgovarala s jednom ženom koja je bila ondje kada su joj oca odvodili. Plakao je, svjestan da će ga toga dana ubiti i da više nikada neće vidjeti svoju djevojčicu. Njegove su se crne slutnje ostvarile.
“Izveli su ga iz kuće u kojoj je bio, pretukli i odvezli u smjeru Ovčare. Za njega više nitko nije čuo. Posljednjih sam godina pokušavala svašta, pričala s bivšim susjedima Srbima, ali nitko mi ništa ne želi reći. Jedino su mi potvrdili da su ga ubili. Svjesna sam da više nije među živima, no čuti od Srba kako vam kažu da su ga ubili a ne žele vam reći gdje su njegovi posmrtni ostatci još je teže. To je, prije svega, unutarnja borba sa samim sobom”, kaže Sandra dodajući kako će se dok je živa boriti da dozna istinu.
Cilj Udruge kojoj je danas Sandra Rapčak na čelu bio je povezati djecu poginulih i nestalih hrvatskih branitelja iz svih krajeva Hrvatske i očuvati uspomenu na poginule i nestale roditelje, kao i sve poginule i nestale hrvatske branitelje.
“Pomažemo članovima naše populacije u ostvarivanju njihovih statusnih pitanja i rješavanju problema s kojima se svakodnevno susreću. Jedan od glavnih problema je što nas većina društva gleda kroz prizmu osoba koje imaju mnoge povlastice i žive lagodnim životom, a stvarna je slika potpuno drukčija”, priča Sandra navodeći kako su djeca bez oba roditelja najveći stradalnici rata koje su često iskorištavali skrbnici te su prepušteni sebi, a kad su i završili školu susreli su se s problemom zapošljavanja. Iako je Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji definirao pravo prednosti za članove te populacije, Rapčak ističe kako poslodavci često krše tu odredbu ili traže rupe u zakonu kako bi ju izbjegli.
Također dodaje kako moraju ispuniti puno zahtjeva kako bi u slučaju zapošljavanja mogli koristiti pravo prednosti. Isto se, kaže, odnosi i na povlastice pri kupnji stana ili kuće pri dodjeli kredita.
Na upit je li hrvatsko pravosuđe dovoljno učinilo na procesuiranju ratnih zločinaca, odgovorila je kako ne može reći da su zadovoljni sve dok zločinci šeću slobodno, a Hrvatska traži svoje nestale. Također ističe kako je s godinama svjedoka sve manje jer umiru, a zločin ostaje nekažnjen, jednako kao što ostaju neriješene i sudbine nestalih.
“Javna je tajna da se istina o nestalima, kao i velik broj ratnih zločinaca, krije u Srbiji i držim kako bi hrvatske institucije trebale sada, kad je Srbija na putu ulaska u Europsku uniju, inzistirati da im daju sve podatke kako bi se zločinci priveli licu pravde”, rekla je i dodala kako su obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja svjesne da su pravo i pravda dva različita pojma.
