Deseti veljače, spomendan je blaženog Alojzija Stepinca, mučenika, zagrebačkog biskupa i kardinala. Kardinal Stepinac preminuo je na današnji dan, 10. veljače 1960. godine u zatočeništvu od strane komunističkog režima.
Alojzije Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
Rimski student
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadanjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
Najmlađi biskup
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji.
Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik “Hrvatski Glas”). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
Ratni vrtlog
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret.
Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi.
Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: “Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili.” A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”
Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.
Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Komunistički napadi
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće “narodnu Crkvu”, neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.
Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.
Montirani sudski proces
Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.
Uzništvo i smrt
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, “policitemia rubra vera”, tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže “ex aerumnis carceris” – od “zatvorskih tegoba”, ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: “Oče, budi volja tvoja!”
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.
Kako je izgledao posljednji blaženikov dan:
Oko 7 sati ujutro pohodio ga je Mijo Stepinac, suprug njegove najstarije sestre Barbare. Bio je vrlo kratko vrijeme kod njega. Vidio je kako je Kardinal oslabio, te nije mogao ni progovoriti od uzbuđenosti i boli. Samo je zaplakao i izašao napolje.– Sve bu dobro – reče Kardinal – samo se ne bojati, nego moliti. Kardinal je dopustio da ga posjeti na čas četverogodišnje njegovo kumče Josip Šimecki. Mali je držao cvijet u ruci i upitao Kardinala:
– Kaj te boli?
– Dobro je, Joža – reče mu Kardinal – dobro!Osim ukućana, svećenika Šimeckog i ove dvojice nitko nije bio kod njega ovih posljednjih dana. Taj dan ukućani nisu više mogli ustanoviti koliko je bio puls, ni mjeriti mu temperaturu svakih 15 minuta, kako je liječnik bio odredio.Nije imao nikakva teka. Ležao je na povisokom uzglavlju i neprestano upirao pogled u Gospinu sliku povrh kreveta. Oko 10 sati htjeli su mu dati injekciju, no on prekine župnika i reče mu:
– Znate što, župniče! Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono što je najvažnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati? Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade. Obavio je opću ispovijed. Nakon ispovijedi reče župniku:– Dajte mi sv. pomast. Ne zaboravite mi podijeliti i Papin blagoslov.
Dajte mi sve sakramente, iako sam malo prije nešto popio, ja sam bolesnik, pa mislim, da mogu odmah sada primiti i sv. pričest. Pozovite i sestre ovamo neka se mole. Pozovite i preč. Šimeckog. Običaj je da kod podjeljivanja sakramenta ordinariju prisustvuje i Kaptol. Prečasni je začasni kanonik, i na neki način pripada Kaptolu, pa je red da bude tu. A onda u ruke Božje.
Dok su sestre priređivale potrebno u sobi za podjeljivanje sv. sakramenata, župnik pozove sestru Kardinalovu Josipu Mrzljak, koja je stanovala u susjedstvu. Oko Kardinalova bolesničkog kreveta skupili su se tako uz župnika Josipa Vranekovića: začasni kanonik Šimecki, pet časnih sestara Družbe Služavki Malog Isusa i rođena njegova sestra Josipa.Svi su klečali i molili. Iako nitko od nazočnih nije mislio da bi to mogao biti samrtni krevet, Kardinal je to jedini znao.
Dok je primao sv. sakramente, bio je posve miran, bez ikakvih bolova. Čak je pozorno promatrao kako će mu župnik podijeliti bolesničko pomazanje, da mu kao biskupu ne bi pomazao dlanove, nego gornji dio šake.Kod podjeljivanja sakramenata glasno je odgovarao na sve obredne molitve.Kad mu je župnik pomazao oči, uši i tako redom ostala osjetila, on je na kraju svakog pojedinog mazanja glasno kazao: „Amen“. A to je izgovarao povišenim glasom i otežući, kako inače nije nikada govorio.Svi su prisutni primijetili da je u času kad mu je župnik davao papinski blagoslov, u sv. zanosu polagano načinio znak sv. križa. Dok je križao, ispružio je ruke koliko je najviše mogao.
Kad je primio sv. sakramente, bio je neobično radostan i vedar. Odmah je počeo glasno govoriti, a to mu već od nedjelje nije bilo moguće. Njegova sestra Josipa ostala je bez riječi, sjela i samo plakala. Kardinal, želeći je ohrabriti, nasmije se i reče joj veselo:
– Što plačeš? Šta se ne sjećaš kako sam ti prije 40 godina kad si bila bolesna doveo Šimeckoga, pa si još tu. Čemu plačeš? U ruku Božje i čega se imamo bojati? Ludo je plakati, ako nam je poći s ovoga svijeta. Uvijek sam primao sve iz ruku Božjih, primam i sada, primat ću i ubuduće. Za kršćanina nema veće sreće negoli su ovi sv. sakramenti. Idi doma, pa skuhaj objed!
Zatim je upitao župnika, da li je javio u Zagreb nadbiskupu koadjutoru da je primio sv. sakramente umirućih?
Vidjevši ga ovako dobro raspoložena i vedra, ukućani su mislili da je po sv. sakramentima kriza prošla, jer je sličnu krizu, pa i mnogo težu, imao već g. 1958. No, dogodilo se protivno.
Upravo o podne vratila mu se velika klonulost, kao što ju je osjećao prije nego što je primio sv. sakramente. Odbio je svako jelo i naglašavao da se osjeća vrlo slabo te molio da ga ne ostavljaju sama.
Htjeli su mu mjeriti puls, no nisu bili u stanju osjetiti ga jer je do skrajnosti bio nepravilan. Da ga malo osokole, spomenuli su mu da su pozvani liječnici iz Zagreba i da će doskora stići, no on reče:
– Lijepo mi ih pozdravite, ali mi se više nećemo vidjeti.
Primio je još injekciju za jačanje srca, no pogled mu je bio izmoren, a oči nisu više imale one živosti kao do tada.
Zatim je pet puta rekao:
– Deo gratias!
Uspravio se na rukama u postelji, upro pogled u Gospinu sliku nad krevetom i rekao glasno:
– Blagoslovljeno Božje Ime! Fiat voluntas tua!
Oko dva sata pozove sestra predstojnica ostale sestre te upita Kardinala:
– Hoćemo li moliti krunicu?
– Samo molite – odgovori joj.
Bolesnikovo je disanje postajalo sve teže, no ipak se trsio da sad tiše, sad glasnije s njima zajedno moli: „Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas grešnike, sada i na čas smrti naše.“
Pojavili su se i jaki grčevi. S teškim je naporom hvatao zrak, donja čeljust bi mu se iskrivila od boli. Najednoć uzdahne duboko i bolno reče:
– Ah… teško je… Blagoslovljeno Ime Božje… Fiat voluntas tua!
Sestra i župnik malo ga podignu i upitaju da li mu je bolje?
– Malo je lakše – odgovori.
Kako su sestre molile u prvoj sobi, zapita ga predstojnica da li mogu ući u spavaću sobu da zajedno mole krunicu?
– Samo neka dođu – ponovio je dva puta.
Sestre uđu, i gušeći se od plača, nastave moliti krunicu. Kardinal je neprestance gledao Gospinu sliku i tiho odgovarao.
Točno u 14 sati reče:
– Dajte mi onu moju svijeću!
Na Svijećnicu je, naime, dao blagosloviti posebnu svijeću s primjedbom da će je doskora trebati. Kad su mu sestre donijele željenu svijeću, kako je krevet bio uza zid, a on je ležao na desnoj strani prema zidu gledajući Gospinu sliku, stavili su mu svijeću u lijevu ruku. Kad je ugledao zapaljenu svijeću, snažno ju je prihvatio i stisnuo rukom.
Bila mu je ona simbol one nadnaravne svjetlosti sv. vjere za koju se borio do svršetka, koja mu je sada budila nadu da će se doskora preobratiti u plameno svjetlo koje se više nikada neće ugasiti.
Ustima je micao moleći i opetujući:
– Fiat voluntas tua!
Bila je to posljednja riječ koju su nazočni čuli iz njegovih umirućih usta. Slijedila su još tri ili četiri bolna uzdisaja, i ispustio je svoju dušu, držeći čvrsto u ruci blagoslovljenu svijeću, s kojom je vedro dočekao anđela smrti.
S molitvom na ustima i u srcu, prepuštajući se vodstvu sv. vjere i oslanjajući se sigurno na kršćansku nadu u bolji život, svjestan kamo ide, pošao je na Božji sud.
Bilo je to u 14,15 sati. Zapaljena je svijeća još čitav sat bila u već zgrčenoj ruci mrtvoga hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca.
Iz knjige o. Alekse Benigara Alojzije Stepinac, hrvatski kardinal, Zagreb, 1993.
dd0210
