Cijene hrane u svijetu rastu, potaknute podbačajem žetve pšenice u Rusiji, nakon jake suše, kaže se u najnovijem izvješću UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu. Premda stručnjaci ne očekuju tako dramatičan rast cijena kao u 2008., kada su u nekoliko zemalja izbili nemiri zbog cijena kruha, nedavni prosvjedi u Mozambiku izazvali su uzbunu.
A, jedna nova knjiga tvrdi da opasnost nije prošla; u “Imperijama hrane”, autori kažu da moderno društvo ponavlja greške koje su upropastile prošle civilizacije. S jednim od autora, Evanom Fraserom, razgovarao je Steve Baragona.
Evan Fraser predaje o održivom razvoju na Sveučilištu Leeds, u Engleskoj. No, kad bi mogao birati, volio bi da se rodio u Srednjem vijeku: “Roditi se negdje 1240. ili 1250. u Zapadnoj Europi – u usporedbi sa stoljećima prije ili nakon toga – bilo je stvarno čisto dobro.”
To je bilo doba visoke kulture, gradile su se velike katedrale i osnivala poznata sveučilišta. Društvo se prehranjivalo sofisticiranim sustavom trgovine preko čitavog kontinenta, gdje je svaka regija bila specijalizirana za uzgoj nekoliko usjeva i prevozila ih na udaljena tržišta. Fraser odaje priznanje mreži samostana diljem Europe, čiji su monasi prethodnih nekoliko stoljeća proveli u sječi europskih šuma s pravim evangeličkim žarom.
Novoiskrčeno tlo bilo je iznimno plodno, kaže Fraser: “Stvorili su ogromne količine hrane koje su ljudima omogućile seobu u gradove i stvorile dovoljno bogatstva u društvu da su ljudi mogli investirati u sveučilišta i gradnju katedrala. Dakle, to je bilo sjajno.”
No, nije potrajalo. Tla su se iscrpila i produktivnost je opala: “A tada se dogodila 1315. godina: došlo je hladnije vrijeme, kiše su uništile urode i 15 posto Europe umrlo je tijekom četiri godine od gladi.”
Europa se previše protegnula, kaže Fraser. Nije bila prvo društvo koje je to učinilo. U svojoj knjizi “Imperije hrane”, Fraser kaže da se takav razvoj događaja ponavljao kroz povijest od Mezopotamije, preko Rima, do Kine dinastije Han i dalje. Civilizacije su rasle kad je vrijeme bilo pogodno a tlo plodno; farmeri bi bili specijalizirani za nekoliko usjeva, a ostale bi potrebe namirivali trgovanjem s dobavljačima iz daleka. No, tla se na koncu iscrpe, klima promijeni, a, kad urodi propadnu, specijalizirana poljoprivreda i dobavljači iz daleka postanu velik problem.
Danas radimo to isto, kaže Fraser: “Razlog što smo napisali ovu knjigu je taj da nismo naučili lekcije prošlosti. Moderni svijet čini isti niz grešaka koje su ranije napravili Sumerani, drevni Kinezi, drevni Rimljani, ili srednjovjekovni monasi.”
Fraser je među onima koji kažu da moderna poljoprivreda, sa svojim oslanjanjem na umjetna gnojiva, pesticide i divovska polja monokultura, nije održiva. S prognozama za klimatske promjene, kaže on, vrijeme je da se učine promjene. Te promjene uključuju pomak od globalizirane, industrijalizirane poljoprivrede ka metodama organičke, lokalne proizvodnje.
Neki od Fraserovih argumenata potpuno su na mjestu, kaže Fran Pierce, profesor na poljoprivrednom fakultetu Državnog sveučilišta Washington, koji je predsjednik Američke udruge agronoma: “Nećemo imati više vode nego što je sad imamo. Nećemo imati ni više zemlje nego što je sada imamo. Naša gnojiva nisu svemoćna, a ni izvori goriva i energije neće uvijek biti ono što su sada. Sve je to točno.”
Ali, kaže Pierce, Fraser je izostavio jedan važan faktor: “On ne kaže što smo uspjeli postići primjenom znanstvenih načela u proizvodnji hrane, krmiva i vlakana.”
Pierce ističe da su znanstvenici u zadnjih pola stoljeća postigli takve napretke u proizvodnji hrane da je izbjegnuta glad u velikim dijelovima svijeta. Uz to, tehnološki smo napredniji nego ikad ranije, kaže on. Dakle, ima razloga za nadu da znanost može pomoći da se izbjegne slijedeća velika glad i moderno društvo spasi od sudbine koja je pogodila imperije hrane u prošlosti.
Izvor: Glas Amerike
