Ako se Katolička crkva u ratu mogla ponositi Caritasom i njegovim radom, u miru se zasigurno može ponositi Katoličkim školskim centrima koji su vremenom stekli ugled cijeloga društva. Danas postoji sedam takvih centara u sedam različitih gradova, a najmlađi među njima je onaj u Bihaću. Želeći upoznati tu „terra incognita“ novinari “Katoličkog tjednika” razgovarali su s ravnateljem ovoga Centra – vlč. Slavom Grgićem.
Možda zbog toga što je najmlađi ili zbog toga što je najudaljeniji od glavnoga grada, bihaćki KŠC je, nekako, najmanje prisutan u medijskom prostoru. No to nipošto ne znači da se u njemu ništa ne događa. To je u razgovoru i potvrdio vlč. Grgić.
Poštovani gosp. ravnatelju, s prvim tjednima mjeseca rujna počinje nova školska godina. U kakvom ju raspoloženju dočekuje Katolički školski centar u Bihaću? Koji su planovi i očekivanja?
U pravu ste, nastava počinje 6. rujna i sve se vraća na poznate staze školske godine. Naime, u Bihaću naš Centar ima jedno prilično lijepo raspoloženje ovdje i nema razloga da se to mijenja. Imamo trenutno četiri razreda gimnazije i dva razreda osnovne škole. Ovih dana smo imali nešto popravnih ispita i drugi upisni rok u gimnaziju, a sada je i to iza nas. Krećemo radosna srca u novu školsku godinu.
Sjećamo se da ste 24. ožujka ove godine položili kamen temeljac nove zgrade KŠC-a u Bihaću. Možete li nam reći kako teku radovi i kada bismo mogli očekivati da zgrada bude u funkciji?
Tako je, 24. ožujka smo počeli s radovima na novoj zgradi KŠC-a. Upravo smo ovih dana, krajem kolovoza, završili prvu fazu grubih radova i stavili krov na prvu zgradu. Započeli smo odmah s drugom fazom i mogu s radošću reći da radovi napreduju jako dobro. Naime, u ovoj zemlji u kojoj malo što dobro funkcionira, kod nas radovi teku bolje od očekivanog. S te strane želim zahvaliti svim institucijama grada Bihaća koji su nam izišli u susret, ali na poseban način i provinciji Bosne Srebrene koja nam je uvelike pomogla u prvim koracima rada, a i dalje pomaže. Bogu hvala da je tako i da su nam dobri ljudi izišli u susret, tako da završetak zgrade i useljenje očekujemo već u sljedećoj školskoj godini, a što je i prilično brzo s obzirom na veličinu zgrade.
Bihaćki KŠC osnovan je 2006. To nam govori da je on najmlađi od sedam KŠC-ova u BiH. Četiri godine poslije, što možete kazati, kako građani ovoga grada gledaju na ovu instituciju?
Mi smo najmlađi KŠC u BiH, a nadam se ne i posljednji. Četiri pune godine smo ovdje u Bihaću i zagazili smo u petu godinu rada. Građani, ali i institucije gledaju na nas danas sa simpatijama i mnogi žele u naš KŠC upisati svoje dijete. No, u prvoj i drugoj godini rada nije baš bilo tako. Upravo zato smo išli malim i sigurnim koracima naprijed, bez velikih reklama, pompe i buke. Radili smo na osobnoj kvaliteti rada i odgojno-obrazovnoj izgradnji učenika, a ne na kvantiteti. Mislim da smo, zahvaljujući profesorima, ali i roditeljima, za sada uspjeli u tome. Mogu reći da uživamo jedan lijep ugled u gradu i okolici. Također, imali smo ovdje podlogu za rad u životu i primjeru bivših i sadašnjih župnika i časnih sestara u ratu, ali i poslije njega. Spomenuo bih ovdje posebno primjer i djelo fra Ive Orlovca, ratnog župnika, koji je svima pomagao te nama tako ostavio dobre temelje za daljnji rad.
Vaš KŠC nosi ime sluge Božjega pape Ivana Pavla II. Zašto baš on?
Čujte, mislili smo tada, a i danas isto to, da je to veliki čovjek, koji je dao prekrasan primjer svima nama kako se voli čovjek i Bog. Nema stoga ljepšeg primjera za školu.
Veliki dobročinitelj KŠC-a u Bihaću je europska parlamentarka Doris Pack. Ona je, kako mi to volimo kazati, kuma ove ustanove. Čemu za to možemo zahvaliti?
Prvenstveno njenim dobrim odnosima s našom Banjalučkom biskupijom i Biskupom, ali mogu reći i njenoj osobnoj zauzetosti za BiH. Gospođa Doris nam dođe svake godine jedanput ili dvaput. To je jedna vrlo vrijedna i mudra osoba kojoj je uistinu stalo do budućnosti drage nam BiH. E, da je više takvih ljudi!
Poznato je da ostale katoličke školske centre u BiH sufinancira država, tj. novac dobivaju iz kantonalnih proračuna. Doskora to nije bio slučaj s bihaćkim KŠC-om. Je li se stanje promijenilo?
Kao što rekoh, suradnja s državnim institucijama u Bihaću nam je jako dobra, no, kad treba financirati KŠC to je uvijek problem za vlast. Protekle četiri godine smo iz općinskog proračuna dobivali prilično sredstava, ali županijske vlasti su uvijek bile po strani, a one su po zakonu dužne sufinancirati KŠC u omjeru 80 posto i više. No, to ne čine. Ove godine su se malo bolje potrudile, ali to još nije pravo financiranje. Očekujem da ćemo ubrzo riješiti i to pitanje, i čini mi se da smo na dobrome putu.
Svi katolički školski centri u BiH su dio jedne obitelji koja nosi naslov: Sustav katoličkih škola za Europu? Jedna od posebnosti tog Sustava jest to da nemaju, kao ostale škole u ovoj zemlji, dva sata tjedno vjeronauk nego se on predaje jedanput tjedno, a drugi sat je predviđen za povijest religija kojega zajedno pohađaju sva djeca bez obzira na vjeroispovijest. Zbog čega je to tako? Možemo li kazati da su time djeca uskraćena za vjeronaučnu pouku ili je postoji neki drugi razlog koji ovo opravdava?
Mislim da je ovo pitanje vjeronauka u našem sustavu vrlo dobro riješeno. Osobno sam prije radio u državnim školama nekoliko godina, gdje sam predavao dva sata vjeronauka i mislim da je to bilo promašeno. To govorim iz osobnog iskustva. Ovo mi se čini dobrim rješenjem jer učenici dobiju širinu, a Sustav je po sebi katolički, gdje se učenici i odgajaju, a ne samo obrazuju.
Svjedoci smo kako u BiH postoji pojava koju nazivaju "dvije škole pod istim krovom". Kako gledate na to? Je li baš nužno postojanje takvog sustava za kojega će mnogi kazati kako je očit primjer segregacije? I može li se iznaći bolje rješenje?
Taško je, naravno, reći što je ljude u tom i tom području u ovoj čudnoj zemlji natjeralo da imaju dvije škole pod jednim krovom. Ne bih dijelio lekcije. Trebalo bi na licu mjesta vidjeti zašto je tako, a odavde je to svakako čudno.
Što mislite, posvećuje li se danas dovoljno pozornosti odgoju djece u školama, budući da se stalno naglašava kako težimo izgraditi "društvo znanja"? Koje je iskustvo Katoličkog školskog centra?
U našem programu rada je odgoj i obrazovanje. U KŠC-u imamo problem odgoja, no, velikom suradnjom s roditeljima, koju želim naglasiti, mislim da upornim radom, možemo uvelike utjecati na odgoj naših učenika. Isto tako, ne treba očekivati rezultate odmah prve godine, nego za to treba vremena.
U tom smislu, pri izboru nastavnog kadra, koji je osnovni kriterij?
Osnovni kriterij je na nastavnik bude „osoba na svom mjestu“ ili „čovjek na svom mjestu“. Osoba koja zna što radi, zna svoj posao, voli svoj posao. Osoba kojoj je stalo do djece i koja ih želi voditi kroz život. Mogu reći da ima uvijek pravih ljudi za ovako plemeniti posao.
Budući da ste izravno uključeni u proces odgoja i obrazovanja mladih naraštaja, možete li nam kazati postoje li razlike i kakve bi one bile među generacijama prije posljednjega rata i nakon njega?
Rat je učinio svoje. U školi nastojimo zaliječiti te rane i ne pričati puno o ratu. Također, učimo učenike otkriti svoj životni put i nikada ne ponoviti ovu glupost rata. A razlika je bilo i bit će ih. No, tu smo da učimo prebroditi nepovoljne razlike.
Za kraj našega razgovora, a za početak nove školske godine, što biste poručili učenicima i nastavnicima?
Želim dobar početak svim učenicima u svim KŠC-ovima u BiH. Također, svim profesorima želim mnogo, mnogo strpljenja u radu s učenicima, ali i nama ravnateljima. I mi bismo voljeli da smo bolji. Neka nas sve prati Božji blagoslov i Kraljica Mudrosti u novoj školskoj godini. [Katolički tjednik / KTA]
