Stanovnike Kremlja u prošlosti nije se često poistovjećivalo s ljubaznošću i srdačnošću. Nikita Hruščov ostaje zapamćen po lupanju cipelom u Vijeću sigurnosti. Andreja Gromika su na Zapadu zvali ‘Mister Njet’ ili ‘Mrki grom’. Međutim, i u Moskvi su se neke stvari promijenile. Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev izjavio je nedavno za europske medije da želi da se ‘njegova zemlja malo češće smije, da ima imidž mladog, modernog čovjeka’.
Međutim, ruskoj ekonomiji u godini koja je na izmaku nisu cvjetale ruže. Barel sirove nafte ponovno košta oko 90 američkih dolara. Strani ulagači koji su otišli nakon ruske invazije Gruzije, 2008. godine, nisu se vratili. Rusiji bliske zemlje – Bjelarus, Sjeverna Koreja, Venezuela i Zimbabve – ne smatraju se primjerima uspješnih ekonomija.
Uz to – kaže ruski analitičar Konstantin von Eggert – Moskvu brinu kineski uspjesi na svjetskoj sceni: “Pogotovo brine kineska gospodarska, politička i vojna moć na samoj ruskoj granici. Kina je potisnula Rusiju iz Središnje Azije. Po kineskom ponašanju sve je jasnije da Peking Moskvu smatra nekom vrsti ‘mlađeg brata’.”
Rusko je vodstvo prošlih godina analiziralo neuspio pokušaj da se obnovi imperijalna moć. Sada je naglasak na modernizaciji međudržavnih saveza u kojima glavnu riječ vodi Moskva – kaže Dmitrij Trenin iz moskovskog centra američke Zaklade Carnegie: “Ruski je vrh svojoj diplomaciji rekao da nije dovoljno samo to da se čuva imidž umorne i iscijeđene supersile. Zadatak diplomacije je da uspostavi kontakte sa zemljama koje mogu pomoći u modernizaciji Rusije.”
Rusija ne voli to što je za Kinu ona gotovo isključivo opskrbljivač sirovinama. S druge strane, Europska unija Rusiju vidi kao teren za nove investicije.
U odnosima sa Zapadom Moskva je sve donedavno vidjela dvije glavne prepreke – Sjedinjene Države i Poljsku. Pozitivne promjene u odnosima s Amerikom ove su godine bile očite – bez obzira na otkriće ruskog špijunskog podzemlja u Americi te sve jačeg protivljenja ratifikaciji američko-ruskog sporazuma o smanjenju nuklearnih arsenala, od strane Republikanske stranke.
Međutim, Moskva je otkazala već potpisani sporazum o prodaji protu-avionskih projektila Iranu, a Washington je uzvratio podrškom ruskom članstvu u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji.
Osim toga, Washington čuva ‘rusko južno krilo’ – granicu s Afganistanom, preko koje se radikalni islam može prebaciti u Središnju Aziju. O tome govori Konstantin von Eggert: “Ruski vrh s užasom očekuje što će se dogoditi jednog dana kada se međunarodna koalicija predvođena Amerikom povuče iz Afganistana. Ruska granica u Središnjoj Aziji vrlo je porozna. Ako se talibani počnu prebacivati u Kirgistan, Uzbekistan i Tadžikistan, to će za Rusiju biti ozbiljan problem.”
Drugi je problem – Poljska, koja je do sada uspješno blokirala pristup ruskih firmi europskom tržištu. Jedan od razloga za povijesno loše odnose Rusije i Poljske je masakr u Katynu iz 1940. godine, kada je sovjetska tajna policija ubila nekih 20 tisuća zarobljenih poljskih vojnih časnika. Moskva je više od 50 godina za ovaj ratni zločin optuživala naciste, iako se u Poljskoj znalo da je odgovoran KGB.
No, nakon zrakoplovne nesreće u zapadnoj Rusiji, u travnju ove godine – u kojoj je poginuo gotovo cijeli poljski državni vrh – odnosi dvije zemlje su se ponešto popravili. Moskva je priznala Staljinovu odgovornost za masakr iz Drugog svjetskog rata i iskazana je i iskrena žalost zbog avionske nesreće nad ruskim teritorijem.
Ruski analitičar Pavel Falgenhauer kaže međutim da će za stvarno poboljšanje odnosa trebati godine: “Za sada, sve ide dobro na površini. No, korijeni poljsko-ruskih problema su i dalje tu i odnosi su još uvijek dosta nervozni.”
No, kako bilo da bilo, Rusija je odlučna popraviti odnose sa Zapadom, jer joj je glavna briga – Kina. [Glas Amerike]
