Ako bi u BiH bila uspostavljena vlast u kojoj ne bi bile stranke koje su dobile većinu glasova jednog naroda, načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, na kjem bi trebala počivati dugoročna stabilnost zemlje, bilo bi, možda nepovratno, narušeno
Piše: Ivan Šabić | Vjesnik.hr
U Bosni i Hercegovini opet se vode pregovori nalik mirovnim. Tako barem piše jedan bosanskohercegovački dnevnik izvještavajući o pregovorima četiriju stranaka, SDP-a BiH, SDA, HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, koji se vode u zgradi Ureda visokog predstavnika, i uz asistenciju toga Ureda. Ulozi, istina, nisu tako veliki kakvi su svojedobno bili na nebrojenim sesijama u Ženevi, na britanskom nosaču “Invincible” ili u završnoj rundi u zrakoplovnoj bazi Wright Patterson u blizini Daytona, kada se pregovaralo o miru, odnosno završetku rata, pa ni kao na relativno nedavnim sesijama u Prudu ili Butmiru gdje su čelnici vodećih stranaka razgovarali o ustavnim promjenama. Ovoga puta predmet je razgovora uspostava vlasti na približno jednoj polovini državnog teritorija, u Federaciji BiH.
No, ni taj ulog nije tako mali kako se na prvi pogled čini ,jer bi rješenje koje se ovoga puta dogovori i na temelju kojeg bude uspostavljena vlast, moglo poslužiti kao nepisano pravilo za buduće slične situacije, a u nekoj budućnosti možda i bi bilo uobličeno u odgovarajuća zakonska rješenja.
O čemu se zapravo radi? Protekloga je tjedna – a od općih izbora proteklo je više od pet mjeseci – napravljen prvi značajniji korak na uspostavi vlasti: konstituiran je Zastupnički dom Parlamenta Federacije BiH, a i taj je korak popraćen žestokim okršajima i velikim nezadovoljstvom. Prilikom konstituiranja Doma, na potpredsjedničko mjesto koje pripada Hrvatima izabran je, naime, Stanko Primorac, zastupnik HSP-a BiH, stranke koja ima dva zastupnička mjesta, dok kandidat HDZ-a BiH, stranke koje ima 12 zastupničkih mjesta, nije dobio potporu zastupnika (za predsjedavajućeg Doma izabran je Denis Zvizdić, Bošnjak iz SDA, a na potpredsjedničko mjesto koje pripada Srbima izabran je kandidat SDP-a Svetozar Pudarić).
A pravi nastavak niza ustoličavanja na najviše državne funkcije, koje po ustavima, zakonima i ranije uspostavljenim načelima pripadaju Hrvatima, političara koji nemaju potporu većine hrvatskih birača trebao se dogoditi na konstituirajućoj sjednici Doma naroda Parlamenta Federacije koja je prvotno bila zakazana za 10., pa onda odgođena za 17. ožujka. Nakon što je hrvatsko mjesto u Predsjedništvu BiH, mjesto potpredsjednika Republike Srpske namijenjeno Hrvatima te kompletan sastav Kluba Hrvata u Vijeću naroda RS-a popunjen kandidatima koji nisu na izborima dobili potporu hrvatskog naroda i nakon što je za potpredsjednika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije izabran kandidat stranke koja ima svega dva zastupnička mjesta, konstituirajuća sjednica Doma naroda trebala je širom otvoriti vrata popunjavanju izvršne vlasti Federacije BiH, a potom i države BiH, kandidatima iz stranaka koje nisu dobile većinu hrvatskih glasova (SDP-a BiH, HSP-a BiH i Narodne stranke “Radom za boljitak”), dok bi stranke koje su osvojile većinu hrvatskih glasova, HDZ BiH i HDZ 1990, bile u oporbi.
Plan se obrazlaže širokim spektrom argumenata i “argumenata”, od činjenice da bi takvu vladu vodio SDP BiH koji je na izborima osvojio najviše glasova, a u federalnom parlamentu i najviše zastupničkih mandata (na razini BiH isti broj mandata kao i SNSD Milorada Dodika), pa do iznošenja širokog spektra optužbi na račun HDZ-a BiH i HDZ-a 1990, ali se uporno izbjegava jedan argument – većinska volja pripadnika jednog konstitutivnog naroda.
U cijeloj ovoj priči prolazi nezapaženo detalj da je i mjesto potpredsjednika Zastupničkog doma Parlamenta Federacije, koje po Ustavu Federacije pripada Srbima, popunjeno pripadnikom srpskog naroda za kojeg se ne može reći da je i predstavnik toga naroda. Baš kao što je, na primjer, član Predsjedništva BiH Željko Komšić pripadnik hrvatskoga naroda, ali da bi bio i njegov predstavnik, morao bi na izborima dobiti većinu hrvatskih glasova.
Izborni sustav u Bosni i Hercegovini nije, na žalost, ni kreiran tako da osigurava nedvosmislenu vezu između dužnosnika i njegove “baze”, ali politička korektnost nalaže da se, makar u slučajevima kada je ta veza, premda zakonom nije uređena, više nego očita, volja birača poštuje.
Premda je u sporu umjerenog SDP-a, koji obećava promjene i napredak, i dviju nacionalnih stranaka, koje na svojim plećima vuku hipoteku devedesetih, prilično nepopularno stati na stranu ovih drugih, ipak je u mjesecima poslijeizborne agonije bilo dosta onih koji, premda “po definiciji” to ne bi nužno morali, upozoravaju da se pri formiranju vlasti ne smiju zaobići stranke koje su dobile većinu glasova jednog konstitutivnog naroda. Ako bi se to ipak dogodilo, načelo ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda, na kojem bi trebala počivati dugoročna stabilnost zemlje, bilo bi, možda nepovratno, narušeno.
