Navršila se danas još jedna obljetnica, 25. ožujka 1991. godine, na temelju koje je nastao politički mit prema kojemu su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević u Karađorđevu “dogovorili podjelu Bosne (i Hercegovine)” a onda, u dijaboličnoj verziji mita, i tijek i konačni rezultat rata.
O tome u trećem dijelu knjige najopširnije dosad piše povjesničar dr. sc. Ivica (Ivo) Lučić s Hrvatskog instituta za povijest, u upravo objavljenom djelu “Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992. godine” koje je od danas u prodaji na svim kioscima. Lučić u zaključku tog poglavlja donosi:
Bosna i Hercegovina nastala je 1943. godine unutar jugoslavenske socijalističke federacije. Njezina početna ustavna odrednica administrativne zajednice s trima narodima bila je očito paradoksalna, između ostaloga i što je trećem narodu (Muslimanima) nacionalnost priznata tek 25 godina kasnije. Ta osobita proturječnost, bez obzira na njezinu narav koja bi iziskivala posebnu analizu, jamčila je kako je SR BiH vrlo osjetljiv eksperiment. U posebno složenu situaciju dovedeni su Srbija, koja je unutar svoga teritorija dobila dvije pokrajine, i Hrvatska, koja je definirana kao država s dva konstitutivna naroda. Između Srbije i Hrvatske konstituirana je SR BiH kao svojevrsna “tampon zona” s dvama, a kasnije i trima konstitutivnim narodima. SR BiH služila je J. B. Titu te partijskom i državnom vrhu za pacifikaciju srpskog i hrvatskog nacionalizma, odnosno discipliniranje njihovih partijskih vodstava. U istu svrhu služila je i služi “međunarodnoj zajednici” nakon rata, odnosno Daytonskog sporazuma.
Priča o podjeli, odnosno dogovoru Tuđmana i Miloševića nastala je na staroj komunističkoj matrici o dogovoru hrvatske i srpske buržoazije o “podijeli Jugoslavije”. Obnovljena je u prvoj polovini 1991. godine, u vrijeme najžešćih političkih borbi između zagovornika samostalnosti nacionalnih država i očuvanja jugoslavenske federacije. Razlika je bila u tome što je priču o “podjeli Jugoslavije” zamijenila priča o “podjeli Bosne i Hercegovine”. Proširena je u oporbenim hrvatskim i u bosansko-hercegovačkim političkim krugovima, a služila je za slabljenje, odnosno političku diskvalifikaciju predsjednika RH Franje Tuđmana. Bila je dio kampanje u predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 1992. godine. Priča o podjeli BiH poslužila je i za razbijanja hrvatsko-muslimanskog saveza u predratnom vremenu, ali i za homogenizaciju Muslimana u BiH te dovršetak njihova nacionalnog konstituiranja. Poslužila je i za kriminalizaciju svake političke opcije u BiH, osim one koja se zalaže za tobože “građansku”, a u stvari unitarnu državu, koja osigurava Bošnjacima-muslimanima potpunu prevlast u BiH i pretvara je u njihovu nacionalnu državu. Prihvatili su je i učvršćivali (ne)uspješni političari, odnosno smijenjeni dužnosnici HDZ-a, koji su na taj način pokušavali političkom porazu u borbi za vlast dati obilježje principijelnog odstupanja i tako osigurati političko preživljavanje. Svakako je važna činjenica da su najveći zagovornici mita o “podjeli BiH” u Hrvatskoj gubili od Tuđmana izbore i prema njemu imali osobni animozitet.
U inozemstvu je teza o “sporazumu i podjeli” šire prihvaćena i proširena 1994. godine iz centara koji su po svaku cijenu htjeli sačuvati – obnoviti Jugoslaviju, a dolazila je uvijek kada bi se Srbi našli u teškoj političko-vojnoj situaciji. Warren Zimmermann plasirao ju je neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat i utemeljena Federacija BiH čime je srpska politika doživjela težak udarac.
Engleski lordovi Peter Carrington i Paddy Ashdown dodatno su je osnažili, posebno Ashdown, konstrukcijom s mapom na “salveti” u kolovozu 1995. godine. Bilo je to neposredno nakon hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, kada je srpska politika izgubila bitku i na vojnom polju.
Dugo se teza o “podjeli Bosne”, kao hrvatskom političkom istočnom grijehu, uz tezu o krivnji za rušenje Jugoslavije, koristila za discipliniranje vlasti (i oporbe) u Republici Hrvatskoj te Hrvata u Bosni i Hercegovini, a sve kako bi prihvatili ili ne bi ometali zacrtane projekte i politička rješenja “međunarodne zajednice”, koja se nameću državama i narodima bivšeg jugoslavenskog prostora.
Priča o “dogovoru u Karađorđevu” promidžbena je izmišljotina koja je vremenom postala politički mit na kojem je utemeljena čitava jedna politička struktura koja je dobila zadatak “detuđmanizirati” Hrvatsku, “demiloševićirati” Srbiju, izjednačiti krivnju za rat i stvoriti pretpostavke za izgradnju nekog oblika jugoslavenske ili zapadnobalkanske zajednice, jugosfere ili regije kako se mimikrijski zove bivša Jugoslavija (minus Slovenija plus Albanija), uglavnom prostor u čijem se središtu nalazi Bosna i Hercegovina.
Taj politički mit postao je utemeljiteljski mit neojugoslavenske strukture koja na različite načine sudjeluje u ostvarenju navedenog projekta. Kao što je svojedobno napisao Zimmermann, kada budu obnovljene ekonomske veze, počet će se govoriti o stvaranju političkih okvira, a jednoga dana netko će, možda, predložiti stvaranje države koja se neće zvati Jugoslavija, ali će imati povijesne korijene.
Sve bi to još bilo i legitimno da nije jednoga važnog detalja iz Zimmermannove knjige, koji njemu očito nije puno značio, ali ljudima koji su živjeli u Jugoslaviji itekako jest. Taj se detalj tiče same biti jugoslavenske federacije, odnosno “njezinih promašaja u poštovanju ljudskih prava, koje su dotad SAD zbog viših sigurnosnih interesa namjerno zanemarivale”.
Za okarakterizirati sve one koji su imali i imaju moć, a namjerno su zanemarivali i(li) još uvijek zanemaruju ljudska prava radi svojih “viših interesa”, čini mi se prikladno upotrijebiti, odnosno citirati prvu rečenicu iz Zimmermannove knjige: “Ovo je priča o nitkovima – nitkovima koji su krivi za rušenje multietničke Jugoslavije, za izazivanje tri rata i nesreću dvadeset milijuna ljudi nepoznatu od Drugog svjetskog rata”.
Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je dijeljena od samoga nastanka. U novijem vremenu “dijeljena” je od Vanceove misije i Badinterove komisije, Cutileirova, Vance-Owenova i Owen-Stoltenbergova plana pa do Washingtonskog sporazuma. Bosna i Hercegovina podijeljena je u Daytonu, i to na Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine. Ovom podjelom ozakonjeno je etničko čišćenje.
Jedan narod (Srbi) je privilegiran, a jedan (Hrvati) je obespravljen neravnopravnim ustavnim položajem i “ravnopravnom” raspodjelom krivice. Podjela je nepoštena i prema Bošnjacima kojima takva podjela onemogućava povratak u Republiku Srpsku, a u Federaciji BiH ih suprotstavlja Hrvatima. Dakle, Bosna i Hercegovina nije podijeljena u Karađorđevu, već u Daytonu.
Uvažen je jedino argument sile, a cijela priča o Karađorđevu koristi se za amnestiju najodgovornijih ne samo za podjelu Bosne i Hercegovine, nego i za sve što se toj zemlji proteklih godina dogodilo.
