Približavanjem 18. studenoga, dana na koji je 1991. slomljena obrana grada Vukovara, brojni građani tog grada-heroja s posebnim se pijetetom i tugom prisjećaju tragedije koja im je bila nametnuta u kasno ljeto i jesen 1991. godine, ali i nezadovoljni kako se u Vukovaru danas živi.
Prijeratni grafički dizajner u “Borovu” Miroslav Acić je nakon ulaska pripadnika bivše JNA i srpskih paravojnih postrojbi u Vukovar 18. studenoga odveden, kao i mnogobrojni Vukovarci, u zarobljenički logor na Veleprometu, a potom u logor u Sremsku Mitrovicu.
“Tužan sam i preplavljuju me emocije kada se sjetim toga vremena i svih patnji kroz koje smo prošli. Zaista je tih dana bilo užasno biti u Vukovaru. Današnji Vukovar ima tek vanjsku formu, ali ne i dušu koja mu je oduzeta, a da ju nikada nije povratio”, kaže taj Vukovarac.
Umirovljenom liječniku vukovarske Opće bolnice Vladimiru Emediju i danas je teško kada se sjeti dana agresije i okupacije koju je kao liječnik dočekao u pričuvnoj bolnici vukovarske ratne bolnice u gradskoj četvrti Borovo naselje.
“Nisam zadovoljan kako Vukovar danas diše. Očekivao sam da će se s Vukovarom dogoditi nešto slično što se dogodilo sa Skopjem poslije zemljotresa koji je razorio glavni makedonski grad”, kaže Emedi.
Dodaje kako nikome nije jasno zašto se Vukovar toliko sporo obnavljao, a greškom smatra i činjenicu da se dobar dio Vukovaraca nije vratio iz progonstva u rodni grad. “Danas se tome gradu događaju stvari koje nisu po volji Vukovaraca”, istaknuo je.
Slom obrane Vukovara aktualnog gradonačelnika Željka Sabu zatekao je u tvornici “Borovo” na mjestu zapovjednika voda 204. brigade HV-a zaduženog za dizel agregate za proizvodnju električne energije.
“Toga 18-toga imali smo zadnji sastanak iščekujući što će se dogoditi. Znali smo da do predaje treba doći. Sutradan sam bio svjedokom onoga što se događalo u Borovo Commerceu, a 20. studenoga došlo je do naše predaje”, prisjeća se Sabo, koji je nakon predaje i zarobljavanja odvezen u Dalj, a odatle u srpske logore u Begejce i Niš.
Na pitanje kako doživljava današnji Vukovar, odgovara da je za Vukovar 18. studenoga poseban dan, drugačiji od svih drugih dana u godini. Sabo ocjenjuje kako je “visoka politika” u Hrvatskoj u 15 godina od povratka Vukovaraca propustila šansu da od Vukovara napravi grad koji će po razvijenosti biti uzor svima ostalima.
Prema njegovom mišljenju, trebalo je, po uzoru na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana koji je naložio da svaka županija obnovi jednu zgradu Vukovaru, naložiti državnim poduzećima da investiraju u Vukovar.
“Da se to dogodilo, Vukovar bi danas bio zasigurno razvijeniji. Očekivao sam da ću se nakon rata vratiti u tvornicu Borovo, ali je tada rečeno, a laže tko kaže drugačije, da se neće ulagati u Borovo jer se čeka da Srbi odu iz Vukovara, pa će se onda ići s ulaganjem, ali ta ulaganja do dan danas nismo dočekali”, navodi gradonačelnik.
Slom obrane Vukovara Danijel Rehak dočekao je kao hrvatski branitelj na položaju u gradskoj četvrti Borovo naselje. Danas ocjenjuje kako je pomalo razočaran razvojem Vukovara, ocjenjujući kako su za aktualnu situaciju u gradu, koju obilježava nezaposlenost i gubitak perspektive, krive državne institucije koje nisu odradile posao koji su morale.
“Danas se nažalost u Vukovaru osjećam lošije nego 1999. godine. Grad je obnovljen i imamo nove ulice i obnovljene građevine, ali to jednostavno nije to. I mi koji živimo u Vukovaru to osjećamo sve više. Kao da nas napušta život. Zabrinjavajuće je i što sve više mladih napušta Vukovar tako da se bojim da ćemo postati grad staraca”, kaže Ivanka Miličić.
Ona je 1991. godine živjela u Zagrebu iz kojeg je u Vukovar doselila 1999. godine, ali je, kao i brojni drugi građani Hrvatske, strepila nad sudbinom toga hrvatskog grada.
Prema podacima vukovarske bolnice, u agresiji na Vukovar do sloma obrane grada poginule su 1624, a ranjeno više od 2500 osoba. U srpske koncentracijske logore odvedeno je oko 7000 zarobljenih branitelja i civila. Grad je razrušen i opljačkan, a iz njega je prognano oko 22 tisuće Hrvata i ostalih nesrba.
