Kao i prije deset godina, u vrijeme Alijanse za promjene, glavni SDP-ov cilj i sada je da se dokopa visokih funkcija rezervisanih za predstavnike hrvatskog naroda
—
Zlatko Lagumdžija vidno je zbunjen, pa i razočaran nedostatkom podrške međunarodne zajednice za njegov koncept formiranja federalne i državne vlasti. Štaviše, umjesto potpore, iz tih krugova dolaze pritisci na SDP da odustane od ideje o izbacivanju vodećih hrvatskih političkih stranaka iz novog vladajućeg saveza, te da se u budućoj koaliciji za njih svakako pronađe dostojno mjesto.
Lagumdžija je zbunjen i razočaran, jer je mislio da pokušajem eliminacije Čovića i Ljubića, ustvari, čita misli međunarodnih centara moći koji su jednom već stali iza koncepta naizgled sličnog onome koji Socijaldemokratska partija pokušava da provede i ovaj put.
Riječ je, naravno, o takozvanoj Alijansi za promjene, vladajućem savezu koji je formiran prije deset godina, a na osnovu izbornih rezultata iz 2000. godine. Političke dizgine tada su prepuštene Lagumdžijinoj stranci, kojoj je s bošnjačke strane asistirala Silajdžićeva SBiH (i još nekoliko sićušnih partija poput DGS-a, BPS-a, LDS-a…), dok su hrvatski blok predstavljale Nova hrvatska inicijativa i Hrvatska seljačka stranka.
S ovim strankama prije deset godina formirana je federalna politička većina, a potom i državna, uz potporu Ivanićevog PDP-a i Dodikovog SNSD-a. Taj period od dvije nepune godine ostaće upamćen kao jedini u istoriji nezavisne BiH u kojem u vlasti nije bila nijedna od tri „temeljne“ nacionalne stranke: ni SDA, ni SDS, ni HDZ.
Sponzori tadašnje Alijanse u prvom redu su bili Amerikanci, u liku njihovog tadašnjeg ambasadora Tomasa Milera (Thomas Miller), koji je iza kulisa vukao sve konce i suštinski omogućio stvaranje ove prograđanske koalicije, kako se na nju tada gledalo.
Život je, međutim, donio neslavne rezultate. Osim po političkoj jalovosti, vladavina Alijanse ostala je upamćena po brojnim skandalima, ali i po korupcijskim aferama kojima nije odoljelo ni Lagumdžijino društvo. Osim građana, razočarani su bili i međunarodni sponzori ove matematički skrojene koalicije. Pokazalo se da je mnogo lakše sabirati podignute ruke u parlamentarnim klupama nego vladati na osnovu nategnute većine.
Sebični interesi
Nakon deset godina istorija se neće ponoviti: koalicija s drugorazrednim hrvatskim strankama u svom sastavu neće imati međunarodnu podršku. To što nije jasno Zlatku Lagumdžiji, koji se nadao stranoj potpori, jasno je svakom ozbiljnijem analitičaru. Okolnosti su, naime, izrazito drugačije od onih koje su tada vladale.
Prije svega, u koaliciju kakvu sada pokušava da sklopi, Zlatko Lagumdžija kao partnera ne uvodi Silajdžićevu SBiH, marionetsku stranku koja je zarad gole vlasti pristajala na sve moguće političke aranžmane. Ovaj put on se pod ruku drži ni s kim drugim nego sa Strankom demokratske akcije. A podršku stranaca prije deset godina dobio je upravo zato da baš nju izbaci iz nove vlasti!
Potpora Alijansi tada je bila motivisana i nastojanjem da se iz odlučivanja isključi Srpska demokratska stranka. I ta okolnost sada je promijenjena. Svaka nova državna vlast neizbježno će u svom sastavu imati SDS zbog njegovog čvrstog saveza s Dodikovim SNSD-om.
Utoliko je, kada već u kolo ulaze i SDA i SDS, potpuno neprincipijelan pokušaj da se iz vlasti izbaci treća „temeljna“ nacionalna stranka: HDZ, odnosno dvije stranke na koje se ona u međuvremenu organizaciono podijelila. Može se to uvijati u svakakvu političku ambalažu, ali se ipak ne može odagnati očiti utisak da to SDP nastoji uraditi isključivo iz sopstvenih stranačkih interesa, u pokušaju da za sebe
prigrabi pravo na visoke funkcije koje, i po Ustavu i po nepisanim pravilima, pripadaju hrvatskom narodu.
Istorija se ponekad ponavlja, ali obično kao farsa. Još ako je farsa bila i prvi put, u premijernoj izvedbi, na šta je vladavina Alijanse svakako ličila, repriza bi pogotovo bila rogobatna. Je li nam suđeno da je ipak gledamo?
Mrvice za hrvatske saveznike
U vrijeme Alijanse za promjene mjesto predsjedavajućeg u Vijeću ministara BiH pripadalo je hrvatskom narodu. S obzirom na duboku zahvalnost koju su osjećali prema Lagumdžiji, koji ih je na mala vrata uveo u vlast i udijelio im nekoliko ministarskih mjesta, NHI i HSS dopustili su SDP-u da na tu visoku funkciju plasira svog čovjeka. Bio je to dr. Božidar Matić.
Zamisao je i sada ista: Lijanovići i „pravaši“ zadovoljiće se mrvicama, a SDP će, zauzvrat, imati pravo da na ključna mjesta postavi ne samo Bošnjake nego i Hrvate iz svojih stranačkih redova.
Međunarodni bojkot krnje vlasti
Berlin i Vašington u više navrata upozorili su SDP da se ne igra vatrom te da pokuša iznaći model koalicione saradnje s najjačim hrvatskim strankama. Pod tim pritiskom Lagumdžija je posljednjih desetak dana intenzivirao razgovore s Draganom Čovićem, ali bez vidnijeg približavanja.
Ukoliko do te saradnje na kraju ne dođe, za šta su veliki izgledi, drugi SDPov izlet u vlast mogao bi, suprotno onom iz vremena Alijanse, biti obilježen međunarodnim bojkotom i daljnjim padom interesa velikih sila za razvoj događaja u našoj zemlji. Koliko skupo bi nas to koštalo, nije teško zamisliti.
Piše: Vlastimir Mijović | Preneseno iz Dnevnog avaza
