Začuđen sam koliko su nas unizila vremena žutila i redkarpetizacije

Vjesnik je uvijek bio, u neku ruku, dnevna slika Hrvatske, pokazivao je krvnu sliku ponajprije hrvatskoga društva, a onda i šire zajednice. Bio je to jednako u svojim najsvjetlijim trenucima, kao i u trenucima klonuća. Jednako 1972. kad sam ga počeo ozbiljnije pratiti, kao i 1992. kad sam u njemu intenzivnije surađivao, kao i 2012. kad… Što kad?

Ne, nisam nimalo nostalgičan, niti mislim da išta mora vječno trajati, ali moram reći da Vjesnik za mene doista ima i emocionalnu i simboličku vrijednost. Kad kažem Vjesnik, mislim prije svega na dnevni list, ali također i na cijelu Vjesnikovu kuću. I moram izreći svoju začuđenost da su nas vremena žutila i posvemašnja redkarpetizacija do te razine unizili da smo se tako malo spremni boriti za tradicijske vrijednosti…

Naravno, daleko sam i od svega što bi pod svaku cijenu uzdizalo tradiciju, ali moram se zapitati što to mi imamo što smo uopće spremni očuvati i obraniti dulje od razdoblja koje se na našim prostorima, čini se, odvajkada obilježava imenom i značenjem pojma ‘između dva rata’!? Zar doista sa svakim novim sustavom sve počinje iznova?”